- Imali smo zemlju u Kaštelancu na koju smo najprije odlučili posaditi orahe i to 50 sadnica. Dosjetio sam se da bi između oraha mogli posaditi lješnjake i to smo napravili. Posadili smo 300 lješnjaka – započinje priču Marin Kereša iz Donjeg Kućana, umirovljeni vojni invalid koji je s 18 godina otišao u 7. gardijsku brigadu te se s 33 godine umirovio.
- Zapravo sam se zbog posttraumatskog stresa počeo baviti poljoprivredom i danas uzgajam razno voće i povrće. S biljkama je lakše nego s ljudima – komentira Marin, dodajući da je na vojnim stražama često znao proučavati literaturu o voćarstvu, a prva znanja usadili su mu djed i baka.
Orah i lijeska nisu podbacili
Kada je 2000. godine zasadio prve orahe i lješnjake i kada su oni počeli davati urod, tada je hobi prerastao u dodatnu zaradu.
- Veća je briga oko lješnjaka nego oraha, ali opet manja nego oko drugih voćnih vrsta. Najduže se čeka urod. Lješnjaku i orahu je za to potrebno pet do sedam godina. Uz to, orasima sam formirao debla tako da se mogu iskoristiti i za tehničko drvo pa za kojih 10 godina mogu drvo prodati i po 500 eura. Dugoročna je to i isplativa investicija, a u međuvremenu se može prodavati plod – kaže Kereša. Orasi i lješnjaci, šljive, jabuke, bobičasto voće, egzotično voće, čili papričice, ali i tikvice uzgaja Marin na malo manje od dva hektara površine, a princip po kojem radi temelji se na činjenici da treba saditi raznovrsno i prilagođavati se prirodi.
Više o ovoj temi čitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
