Ne znam što bih dao danas za snimku koja bi svjedočila o jednom uistinu iznimnom trenutku, ne samo za mene nego za sve nas, kaže Vladimir Miljenović zvani Bronx, jedan od pripadnika svojedobno žive varaždinske punk scene.
Ne žali on danas za snimkom nekog koncerta varaždinskog punk sastava Bakin podrum, riječkih Termita ili prvih Prljavaca, kako bi vjerojatno pomislili oni koji ga poznaju iz vremena od prije nekih tridesetak i više godine, već za filmskim zapisom ulaska u Knin tenkovskog voda 7. gardijske brigade na čelu s tenkom T-55, kojom je zapovijedao, a bila je dio najisturenijeg dijela Hrvatske vojske, koji je prvi ušao u sjedište pobunjenika 5. kolovoza 1995. godine.
Na upit kako se dogodilo da baš nekadašnji varaždinski punker uđe prvi u Knin skupa s članovima svoje tenkovske posade, odgovara da je sve počelo nekoliko godina ranije, odnosno u ljeto 1991. godine.
Spasili Bihać
– Kao i mnogi drugi, ni ja nisam ni sanjao sve ono što se događalo devedesetih. U glavi su mi bili potpuno drukčiji planovi. Međutim, kada su u Hrvatskoj počeli prvi sukobi, javio sam se u 5. bojnu 1. A brigade Hrvatske vojske, odnosno tadašnjeg Zbora narodne garde. Iduće godine otišao sam za instruktora oklopništva u Centar za obuku i odgoj vojnika u Pazinu, iz kojeg sam se vratio u 7. Gardijsku u kolovozu 1993. godine – prisjeća se bivši zapovjednik 2. tenkovskog voda 2. tenkovske satnije Oklopno-mehanizirane bojne 7. GBR Pume.
Među nizom operacija HV-a u kojima je sudjelovao skupa sa suborcima iz Puma, izdvaja Zimu '94, Skok 1 i Skok 2, jer su one bile bitne za Oluju, skupa s Ljetom '95, operacijom koja je neposredno prethodila oslobađanju Knina.
– Nakon gotovo svakodnevnih sukoba od jeseni 1994. i više poginulih i ranjenih, uspjeli smo uoči Božića ovladati visovima Dinare nedaleko od Knina. Tu, na visini većoj od 1.700 metara, došli smo tenkovima i drugim oklopnim snagama, što nikada prije nitko nije učinio. Zima je bila jaka, desetak i više stupnjeva ispod nule, i trebalo je to izdržati sve do veljače, kada nam je stigla zamjena – prisjeća se Bronxov suborac Stevan Tramburovski, zapovjednik protuoklopnog voda PORD-a 7. GBR, koji je te zime izgubio dvadesetak kilograma.
Zahvaljujući uspjehu na Dinari, kao i uspjesima u Livanjskog polju krajem 1994. godine, spriječeno je zauzimanje Bihaća, koji je u to vrijeme bio u opsadi neprijateljskih snaga, a time su ujedno stvorene pretpostavke za kasnije oslobađanje Knina.
– U Livanjskom polju bile su 7. GBR i 4. GBR, svaka na svojem pravcu djelovanja. Mi smo skupa pritisnuli neprijatelja koji je prijetio zauzimanjem Bihaća, za što je prikupio ozbiljne snage – kaže nam Tramburovski, koji je uvjeren da je HV za to imao prešutno odobrenje međunarodnih čimbenika, pogotovo nakon pokolja u Srebrenici.
Tenkovski dvoboj
Kada su spriječili pad Bihaća, odnosno krajem srpnja 1995., pripadnici 7. GBR oslobodili su Bosansko Grahovo u sklopu akcije Ljeto 95, nakon čega su se našli nedaleko od Knina.
– S tih položaja imali smo pod paljbenim nadzorom vojni poligon Crvena zemlja, koji se nalazi na obroncima Dinare, iznad Knina. No neprijatelji su tu postavili dvije jake otporne točke na dominantnim visovima Igli i Samaru, s kojih su nadgledali ulaz u Knin. Međutim, što je još važnije, zbog konfiguracije terena koji je bio i miniran, nikada nitko nije vjerovao da se kroz Crvenu zemlju može ući tenkovima u grad niti je to itko očekivao. Bili smo tako blizu Knina, a zapravo tako daleko – kaže Miljenović.
Iako je optička udaljenost bila razmjerno mala, stvarna je bila puno veća zbog uspona i ponora obronaka Dinare, po kojima su bile i mine.
– Znajući da neprijatelj zbog svega toga očekuje naš napad s glavne strane, odlučeno je da se krene sa suprotne, stražnje strane, preko Dinare i Crvene zemlje, i to tenkovima i drugim oklopnim sredstvima koje smo gore dopremili. Bile su to snage 1. i 2. tenkovske satnije 7. GBR. No nakon što nas je napalo neprijateljsko zrakoplovstvo i topništvo 1. kolovoza, ništa se nije znalo do 3. kolovoza, kada smo dobili karte Knina, a već sutradan krenuli smo na Iglu i Samar, gdje smo se žestoko sukobili, nakon čega smo ovladali poligonom Crvena zemlja. Pri tom smo napravili tenkovski desant uzimajući pješaštvo na tenkove kako bi što prije ovladali područjem. To smo uspjeli ne samo zahvaljujući djelovanju topništva i pješaštva nego i jednog buldožera Catepillar, koji je našim tenkovima iskrčio prolaz do neprijateljskih položaja na Crvenoj zemlji, a vozio ga je iznimno hrabar suborac iz inženjerije po kojim su neprijatelji stalno pucali – kaže Tramburovski.
Nakon što su u popodnevnim satima 4. kolovoza stavili pod nadzor Crvenu zemlju, branitelji 7. gardijske brigade zaustavili su se sukladno zapovijedi.
– Vidjeli smo dolje Knin. No vjerojatno smo stali da bi se izvukli civili preostali u gradu, koji su već mnogi bili napustili. Sigurno je zbog toga, kao i zbog precizno odabranih meta, tijekom topničkih priprema stradao samo jedan civil – upozorava Tramburovski.
Miljenović napominje da je prije prekida napredovanja sudjelovao u tenkovskom dvoboju, koji je dobio nakon sedam ispaljenih granata, iako je neprijateljski tenk bio prikriven u podnožju Crvene zemlje.
Neprijatelj u kaosu
Oslobađanje Knina, nova faza operacije Kozjak 95, kako se zapravo u HV-u zvala Oluja, počela je 5. kolovoza u 5 sati.
– Najprije je 1. tenkovska satnija ovladala selom Kovačići pet kilometara od Knina, dok se moj tenkovski vod 2. tenkovske satnije spustio s Crvene zemlje u Knin, prema kojem se krenulo s više strana. Ušli smo iz smjera sjeveroistoka, i to kroz redove 1. tenkovske satnije. Pješake smo imali na tenkovima, ali na Sivom putu neprijatelj je zapucao iz tenkova na nas. Jedna je granata pala ispod tenka te ranila naše pješake, zbog čega su oni sišli s tenkova i nastavili pješice. Tako su prema Kninu krenuli prvo tenkovi kojima su se u borbama u gradu pridružilo pješaštvo koje je pratilo i osiguravalo tenkove – kaže Miljenović.
Prvi tenkovi koji su ušli u Kninu nisu naišli na veći otpor, izuzev sukoba u centru grada i selu nadomak Knina. U tenku T-55, koji je prvi ušao u Knin, uz zapovjednika Miljenovića bili su i ciljač Mario Gerić iz Šemovca, poslužitelj Kristijan Vajcek iz Brista te danas pokojni vozač Ivica Delić iz Velike Gorice.
– Kad smo ušli s prvim tenkovima, neprijatelj kao da nije znao da smo u gradu niti da je Knin pred oslobođen. Po ostavljenom naoružanju zaključili smo da je vladao veliki kaos. Sukobili smo se jedino kod jednog sela sa zaostalim snagama koje su došle iz smjera Drniša koje nisu znale da je Knin oslobođen – kaže Miljenović napominjući da su nakon ulaska u Knin tenkovi 1. tenkovske satnije i dijela 2. tenkovske satnije kasnije doživjeli snažniji otpor neprijatelja.
Glavna zadaća njegovog voda, kako dodaje, bila je osigurati južni ulaz u Knin, što su i ostvarili.
– Sutradan, 6. kolovoza, predsjednik Franjo Tuđman došao je u Knin i kninsku tvrđavu, a već 8. i 9. kolovoza krećemo izvan Knina. Dio prema Drvaru, a dio prema državnoj granici u smjeru Srba. Naravno da smo u to vrijeme bili sretni, ali sve smo to vidjeli kao dobro obavljen zadatak. Tek nekoliko dana kasnije shvatili smo što smo napravili – naglašava Miljenović.
