Dragutin Špac je kao pripadnik varaždinske policije došao na vukovarsko područje i postao jedan od istaknutijih heroja obrane grada. Ostao je u Vukovaru do samog kraja, prošao torturu logora, a danas ćemo donijeti priču o posljednjim danima kada se za živote nekoliko tisuća civila borilo - pregovorima, objavio je Dalmatinski portal.
Oko 750 boraca i 4000 civila povuklo se u Borovo obućaru. Tog 19. studenoga 1991. Vukovar je već bio pao, a oko velikog kompleksa zvanog Obućara bili su raspoređeni tenkovi i ostali oklopnjaci JNA. Hrvatski predstavnici su otišli na pregovore u Dalj, tako da je Špac postao prvi čovjek Obućare.
- Varaždinska policija odlučila je ostati uz civile, uvijek smo tako reagirali, zaštita života i imovine bila je naša osnovna zadaća. Čak 4000 civila je bilo natiskano kao sardine, da su bacili par bombi bila bi klaonica, a kamoli da krenu sa sustavnim bombardiranjem zgrade. Borovo Commerce koji je bio sagrađen od armiranog betona su već srušili, a Obućara je bila zgrada od cigli, pa bi se tu dogodila katastrofa čim bi krenuli s granatiranjem. Osim toga, nisam želio napustiti prijatelje s kojima sam se borio. Stanje je bilo jako loše, mnogi se nisu više htjeli boriti, bili smo moralno slomljeni, nismo imali municije, pogotovo protuoklopne, a izbrojio sam čak 38 oklopnjaka da dolazi iz jednog smjera, a tko zna koliko ih je stizalo s drugih strana - opisuje Špac stanje.
Njegova zadaća je bila da drži pod kontrolom Obućaru dok su njegove kolege na pregovorima, no onda se dogodilo nešto što ga je nagnalo na prilično riskantan potez.
- Hrvatski branitelj Nevenko Mauzer pobjegao je pred streljačkim vodom, nekako se probio do Obućare i gotovo izbezumljen rekao: 'Kokaju nas k'o zečeve'. To mi je prelilo čašu, odlučio sam ići do njihovih linija i na tom putu mi se pridružio domaći suborac Arpad Toth. Došli smo do kapije i od neprijateljskog vojnika zatražio sam da mi dovede oficira s kojim bih mogao razgovarati. Taj vojnik je bio rezervist i moram reći da nije bio 'nabrijan' - sjeća se Špac kao da je bilo jučer, a ne prije 33 godine.
Čudo, ali odazvao se načelnik štaba gardijske brigade, kapetan prve klase JNA. Kasnije je Špac saznao njegovo ime, radilo se o Miodragu Paniću.
- 'Ne držite se Ženevske konvencije, pregovori upravo traju, kakvo je to ponašanje?', napao sam ga odmah. Na to je on odgovorio: 'Što imaš pričati, vas je unutra na tisuće ustaša'. Rekao sam mu da to nije istina, da su većinom civili. 'Kako nije istina, pa tko nam je pobio tolike ljude?', ustrajao je Panić, brkati kapetan. 'Mi smo se samo branili. Ako mislite da nas toliko ima, otiđite sa mnom i vidjet ćete da to nije istina. Garantiram vam sigurnost', rekao sam mu. Pitao me potom koji su uvjeti, na što sam mu rekao da ih nema, samo da ostavi svoje oružje i da mu ja garantiram sigurnost - ispričao nam je Špac.
Panić je predao svoje oružje i krenuo s njim. Radilo se o jako hrabrom potezu neprijateljskog časnika, ipak nije znao u što se upušta i ne može se zanemariti rizik takve odluke.
- Kada smo ušetali, branitelji su se uglavnom držali rezervirano, iako ih je bilo nekoliko koji su došli i počeli 'plakati' govoreći u stilu: 'Vi ćete nas sve ubiti'. To mi se nije svidjelo jer sam želio na kapetana ostaviti dojam da im možemo nanijeti ozbiljnu štetu ako se odluče krenuti na nas, da smo spremni na fajt. Odveo sam ga u prostor koji smo zvali 'bijela kuća', radilo se o velikoj blagovaonici. Prije nego što se išlo na pregovore, stavili smo sve protuoklopno oružje na jednu hrpu, da vidimo s čime sve raspolažemo. Dva duga stola od po 20 metara su se napunila ručnim bacačima, osama, zoljama, vizualno je to izgledalo impresivno, ali je problem bio što nismo imali punjenja. No, neprijateljski oficir to nije znao. U tom trenutku me oduševila gesta jednog varaždinskog policajca: Juraj Vrtar mu je prišao i darovao svoj pištolj 'tetejac' rekavši mu: 'Evo vam pištolj da se osjećate sigurno'. Uzeo ga je.
Nastavlja Špac priču kronološki...
- Uvodim ga u podrume, gdje su starci, žene i djeca spavali na sve tri etaže predviđene za skladištenje cipela. Kada sam otvorio velika metalna vrata zapljusnuo nas je topli val i smrad iz tog 'ljudskog mravinjaka'. Tisuće očiju gledale su kapetana prve klase. Sve mu je tada bilo jasno. Pokazao sam mu još nekoliko sličnim mjesta i krenuli smo prema izlazu. Rekao mi je: 'Ajde sa mnom vani, nazvat ću svoje komandno vozilo'.
Izašli su, a nakon 50-ak metara, na pola puta, Panić se zaustavio.
- 'Stani da zapalim', rekao mi je, a da bi zapalio cigaretu pružio mi je pištolj koji je držao stalno u ruci od kada mu ga je dao Vrtar. Predao mi je pištolj, zapalio i kaže mi: 'Šta je, nećeš me ubiti?' Odgovorio sam mu: 'Gledaj, ne treba mi pištolj da te ubijem'. Naime, poznavao sam borilačke vještine i zaista bio u vrhunskoj formi - naveo je varaždinski policajac i vukovarski branitelj.
Došavši do kapije vidio je Totha kako mirno razgovara preko željezne ograde, koja je tada bila linija obrane, s neprijateljskim vojnicima.
- Samo što smo prošli kapiju zasula nas je paljba iz neprijateljskog transportera! Svi smo zalegli kraj tenka koji je bio udaljen desetak metara od kapije. Rekao sam Tothu da se vrati jer je iverje topola frcalo na sve strane, a vojnik u tenku otvorio je poklopac i upitao: 'Komandatne, da li da uzvratimo vatru?', na što me kapetan upitao tko to puca. 'Vaši su, mi nemamo ovakvo naoružanje', uvjerio ga je Špac i tako spriječio da izda naređenje da svom snagom udare po Obućari.
Nakon što je prestala paljba, krenuli su prema punktu gdje je trebalo biti zapovjedno vozilo, a Špac je protivno dogovoru ispod jakete sakrio dvije bombe i pištolj. Na tom putu im pridružio pukovnik JNA Bogdan Vujić te mu je kapetan nasamo predao izvješće.
- Malo dalje smo susreli nekoliko četnika koji vidjevši moju uniformu i 'zenga' žute čizme vade noževe, žele me zaklati. Pukovnik ih je pištoljem efikasno potjerao - scena je koju Špac sigurno neće zaboraviti.
Više incidenata nije bilo iako ga jedna scena potresla.
- Vidio sam uz put našeg zapovjednika i svog velikog prijatelja Ivana Piskača, koji je krenuo s grupom na pregovore u Dalj. Ležao je na cesti kraj tenka prekriven dekom, mislio sam da su ga ubili. No on je samo zaspao, a ostavili su ga tu kao živi štit, ako slučajno mi iz Obućare krenemo na njih. Nije čudno što je zaspao, bili smo premoreni, ja sam u pet dana spavao možda 10 sati - opisao je Špac.
Uglavnom, došli su na predviđeno mjesto i čekali više od sat vremena. Unatoč pozivima, 'komandna kola' nisu se pojavila, shvatili su da im se nema smisla nadati, pa su se vratili do Obućare, gdje su se pozdravili, dali jedan drugome ruku uz zaključak: 'Bit ćemo pametniji ujutro'. Špac je krenuo unutra, pojačao linije obrane koliko je mogao i čekao jutro.
- Hrvatski pregovarači su došli oko 9 sati (to je već 20. studenoga), dogovorena je bezuvjetna predaja istoga dana u 13 sati. Tada je Željko Jukić napravio vrhunski posao, nabavio je mašine za pisanje i počeo popisivati sve: I civile i nas pod oružjem... Vjerujem da je tim činom spasio mnoge. Ja sam, pak, te zadnje sate iskoristio za uništavanje našeg naoružanja: uzeo bih neki ključni dio i bacio ga u kanalizacijski šaht tako da postane neupotrebljivo neprijatelju.
Došlo je vrijeme da počnu izlaziti iz tvornice u neutralnu zonu.
- Nekoliko arkanovaca se približilo uz povike: 'A sad ćemo da vas koljemo'. Nije se radilo o zastrašivanju nego namjeri: jedan je izvadio bajunetu i krenuo na jednog našeg koji se predao. Međutim, na njega je skočio srpski vojni policajac te ga udario po ruci pa ga četnik nije uspio ubosti u trbuh nego je zadobio puno lakšu ranu u natkoljenicu. Na to je jedan pukovnik, ne znam mu ime, rekao vojniku s transportera da mu doda automatsku pušku. 'Ako za 10 sekundi ne otrčite 100 metara, pobit ću vas! Ovo je vojska, a ne vi...', zaderao se na njih i potjerao ih. Čak je i za nas rekao: 'Da imam ovakvu vojsku, do Beča bih došao' - rekao nam je Špac.
Potom je naš sugovornik završio preko granice, prošao je torturu logora Stajićevo, Niš i Sremska Mitrovica, ali to je za neki novi tekst, može i za film...piše Dalmatinski portal.
