Dugačak bi tekst bio potreban da se obrazloži sve značenje sublimirano u naizgled jednostavnom kazališnom komadu „Instrukcija“ Eugenea Ionescoa, koji je izveden u četvrtak u Rogozu. Radnja je banalna, starijem Profesoru (Lovro Ivanković) na instrukcije pristiže mlada Učenica (Tena – Antonija Torjanac), koja se želi pripremiti za obranu doktorata. Publika prati njihov razgovor, odnosno instrukciju, u kojoj se plahi i pristojni Profesor polako pretvara u bijesnu životinju, a Učenica od vesele i samouvjerene osobe postaje bezvoljni komad mesa.
Metafora sustava
Profesorova instrukcija ne sadrži ono što se naziva „korisno“ znanje, nego Učenicu zasipa beskorisnim informacijama, baš kao što se zasipa i učenike u hrvatskom školskom sustavu, a kad ona nešto od toga ne zna ponoviti, tada izgubi strpljenje i viče. U toj akceleraciji gubljenja strpljenja, koja je ispočetka komična, Profesor postaje sve jeziviji i agresivniji i gledatelj se osjeća kao da gleda Zorana Milanovića te počinje shvaćati da to nije samo metafora funkcioniranja školskog sustava, nego posljedično i drugih sustava, političkog, gospodarskog...
Nakon nedavnog katastrofalnog rezultata hrvatskih učenika u međunarodnim istraživanjima znanja, iako su svi sami odlikaši, vidimo da oni imaju malo stvarnog znanja, a svaki se pokušaj reforme politizira i pada u vodu.
Ova je predstava nastala kao diplomska predstava studenata 3. godine glume i medija pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, kojima je mentor bio Rade Šerbedžija. Najavljivalo se da će u predstavi biti spolne nastranosti i seksualnih perverzija, možda zato da bi se provocirala konzervativnija javnost, ali toga nije bilo, možda samo u sitnim naznakama. Svejedno, „podigla se prašina“ možda i zbog toga što je riječ o glumcima koji tek započinju karijeru. Dobro je to za kazalište, rekla bi intendantica Jasna Jakovljević, jer kazalište i služi tome da se potiču rasprave u društvu, a očito je to i privuklo publiku, jer predstava je bila rasprodana. Tena – Antonija Torjanac nije pokazivala da ju je išta od pompe dirnulo, jer i ona i njezin kolega Lovro Ivanković bili su „jezivo“ uvjerljivi.
Teror autoriteta
U odnosu na originalnu (anti)dramu, u varaždinskoj je premijeri bilo nekih preinaka. Recimo, u varaždinskoj se predstavi ne pojavljuje Sluškinja, vjerojatno iz pragmatičnih, organizacijskih razloga, ali u originalu na kraju također postoji jedan znakovit dio koji je u ovoj predstavi ispušten – nakon što Profesor ubije Učenicu, Sluškinja se razbjesni, tada pokuša ubiti i nju, ali ne uspije. Svejedno se ona na kraju sažali nad njim i kaže: „Pa ipak ste vi dobričina.“
To podsjeća na primjer hrvatskih gospodarskih i političkih kriminalaca, od kojih vjerojatno nitko nije dobio primjerenu kaznu za svoj kriminal. Sluškinja bi u ovom slučaju bila simbol sudstva. Zašto kažnjavati autoritete, rekla bi Sutkinja, pardon, Sluškinja. Pa ipak su oni dobričine. Oni smiju što žele.
Ova predstava propituje moral, etiku i na kraju – ljudska prava, jer pokazuje da čovjek kao razumno biće ne može uspješno funkcionirati pod prinudom.
U ovim su likovima mladi koji su došli na predstavu sigurno vidjeli sebe i svoje profesore.
