Ako se malo zaigrate s aviokompanijama i njihovim kartama, možete izvući nevjerojatne kombinacije. Ove godine uhvatili smo odličan let iz Münchena za Panama City, ali uz cijeli dan boravka u New Yorku. I odmah zatim lokalni let za San José, glavni grad Kostarike, ali opet – uz cijeli dan u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije.
Ravno iz ureda uletjeli smo u auto, odvezli se do Münchena, točnije do Erdinga, i uletjeli u avion. Prvi na redu od četiri velegrada bio je New York.
Betonska džungla satkana od snova
Bili smo u New Yorku prije tri godine, a od tada se u političkom smislu sve promijenilo. Grad je okrenuo leđa Donaldu Trumpu, rođenom Njujorčaninu, i izabrao gradonačelnika muslimana Zohrana Mamdanija. „Stopostotni komunistički luđak”, kako ga je nazvao Trump, kreće s opsežnom stanogradnjom, najavljuje zamrzavanje najamnina i uvođenje besplatnih vrtića...
Ali sve te promjene malo su vidljive na ulicama centralnog Manhattana. Velik dio stanovnika preselio se u mirnije kvartove poput Brooklyna. Manhattan je i dalje isti svijet za sebe, betonska džungla, nevjerojatna košnica u kojoj „zuje” poslovnjaci, turisti, prodavači svega i svačega, čudaci svih vrsta... Madison Square Garden, Empire State Building, Knjižnica, Katedrala, 5. avenija, Rockefellerov centar, NBC i Radio City Music Hall, Times Square – sve to obišli smo u nekoliko sati hoda. Grad koji prije 400 godina uopće nije postojao, sada je najblistaviji grad obiju Amerika i jedan od centara svijeta. Šetnja Manhattanom doživljaj je svaki put ispočetka.
U centralnom Manhattanu primijetili smo ipak nešto novo: miris marihuane osjeća se na svakom koraku. To nas je podsjetilo da je kanabis prije nekoliko godina legaliziran u državi New York. Uvedena je također naplata ulaska automobilom u centar Manhattana: New York se time dodatno okreće javnom prijevozu.
Naš aerodrom bio je u Newarku, produžetku New Yorka s druge strane rijeke Hudson, u saveznoj državi New Jersey. Iako desecima kilometara daleko od centra, dovoljno je bilo prošetati se iz aerodromske zgrade na vlak NJ transit koji u pola sata dolazi u samo srce Manhattana, stanicu Penn Station odmah do Empire State Buildinga. Autom bi ta vožnja trajala oko sat i pol za vrijeme gužve.
Vozeći se tim vlakom sjetili smo se smiješnih prepucavanja u Hrvatskoj oko javnog prijevoza. I dok se Zagreb sa svojih niti milijun stanovnika guši u autima koji postaju sporiji od pješaka (tako se nekad pričalo za New York!), unutar sat vremena danas javnim prijevozom dolazite do najvažnijih točaka 20-milijunskog New Yorka. Gdje bi došao New York da svatko na posao putuje autom?
Panama City kao mali Manhattan
Drugi na redu je bio Panama City. Kozmopolitski moderni grad, nalik umanjenoj verziji New Yorka - ništa slično tome ne postoji u tom dijelu svijeta. Iako je BDP po stanovniku u Panami najviši u cijeloj Središnjoj Americi, veliki je jaz između bogatih i siromašnih. Već prvi pogled na Panama City, onaj pogled kojeg imate s modernog gradskog metroa, otkriva jako siromašne kvartove između blistavih nebodera. Nisu to baš favele Rio de Janeira, ali nisu baš niti daleko od toga.
Neboderi pak otkrivaju da je Panama prerasla u financijski i logistički centar cijele Srednje Amerike. Gotovo polovica stanovnika cijele Paname živi u Panama Cityju i okolici. Izvor te neobične poslovne oaze gotovo u potpunosti je Panamski kanal kroz koji prolazi velik dio svjetske pomorske trgovine. I ponovo, kako ne spomenuti Donalda Trumpa koji je zaprijetio oduzimanjem kanala Panami? To bi za tu državu bilo ravno apsolutnoj katastrofi.
Bogota – velegrad u oblacima
Nismo bili u Panama Cityju niti dva puna dana a već smo išli dalje: Bogota u Kolumbiji, velegrad na 2.600 metara visine. Bili smo u bolivijskom La Pazu na visini 3.600 metara pa nam to više nije čudo neviđeno, ali ipak je neobičan osjećaj boriti se s visinskom bolešću u gustom prometu osam milijunskog grada. Još dodajmo tome da je središte grada na brdovitom terenu, pa nas je šetnja gore-dolje šarenim ulicama Bogote brzo iscrpila.
Iako je Panama nekad bila dio Kolumbije, od prvog trena vidljivo je koliko su danas te države različite. Danas između tih dviju zemalja ne postoji niti cesta. To je jedina dionica na kojoj je panamerička cesta prekinuta.
Navodno je bilo nekoliko inicijativa kroz prošlost da se ta cesta izgradi, ali da Panama i nije osobito zainteresirana da se poveže sa daleko siromašnijim susjedom. Njihova granica uzima se kao granica Sjeverne i Južne Amerike, a tako i izgledaju kao dva nepovezana različita svijeta.
Dovoljno je čitati o povijesti katedrale u Bogoti pa da se vidi koliko je tu povijest bila burna. Nakon što su je potresi rušili nekoliko puta, nisu je do kraja poštedjeli niti teški nemiri 1948. i 1985. godine. Kolumbija se u novije vrijeme konačno stabilizirala, što se vidi i na Bogoti. Ipak, ispod ispeglane površine još je bezbroj problema koje su sjeverni susjedi Panama i Kostarika davno prevladali.
Središte samog grada je vrlo lijepo, prepuno turista. Splet uskih ulica krasi kolonijalna arhitektura s prekrasnim muralima. Tu je i nekoliko odličnih muzeja, kao primjerice Muzej pretkolumbijskog zlata. Bilo nam je žao što moramo ići tako brzo dalje. Kolumbija definitivno zaslužuje da se u nju vratimo.
Ovaj neobičan „ulet” u ovoljetno putovanje završio je u San Joséu, glavnom gradu Kostarike. Tu smo konačno mogli malo odahnuti, do kraja svladati vremensku razliku od 8 sati i pripremiti se za ozbiljnije upoznavanje Kostarike i Paname. To je bio četvrti velegrad na dva kontinenta u svega šest dana. Nismo ljubitelji takvog brzinskog preskakanja vremenskih zona i kontinenata, ali dobili smo zgodan uvod u Kostariku i Panamu - kao da smo stavili te zemlje u kontekst prostora u kojem se nalaze. Od podređenosti SAD-u koji im i dan-danas bahato određuje sudbinu, do superiornosti (ali i prepotencije) te dvije zemlje nad nemirnim i siromašnim susjedima poput Kolumbije i Nikaragve.
O tome u sljedećem putopisu.
