Kao službena godina utemeljenja Varaždinske građanske garde navodi se 1750. godina, kada se prvi put spominje u gradskom statutu. Popularni Purgari djelovali su do 1946. godine, kada je stigla zabrana o daljnjem djelovanju. Garda je ponovno zaživjela tek 1990. godine, a među svjedocima povijesnih događaja vezanih uz ovu varaždinsku posebnost, ali i život grada Varaždina, svakako je i Krešimir Mintas - najstariji član i satnik Varaždinske građanske garde te jedan od njenih obnovitelja 1990. godine.
Povratak Purgara
- U ponovno pokretanje Građanske garde uključio sam se na nagovor Tomislava Lipljina. U početku nisam bio zainteresiran, smatrao sam da sam prestar za to, ali tada mi je i supruga rekla da se pokrenem. Okupila se grupa ljudi i tako je sve krenulo. Mi smo u tome bili prvi u Hrvatskoj. Turistička zajednica je sve organizirala, imali smo i dosta podrške od Grada Varaždina, međutim najveći problem je bilo oružje. Imali smo samo dvije puške, to su bile originalne puške koje je čuvalo kazalište. Naime, kad je država 1946. ukinula sve takve postrojbe, oduzela im je i oružje iako to nije bilo oružje za rat. Srećom, kazalište se borilo da dobije oružje za predstave pa su im ustupili te puške - govori nam Mintas.
Osim što su prve straže obnovljene Garde imale samo dvije puške, kako dodaje, nedostajala im je i - zvučna kulisa.
- Jednom smo gostovali kod garde u Karlovcu, koja je imala i svoju glazbu. Razgovarao sam s njihovim kapelnikom i pitao sam ga za bubnjeve kako bismo imali zvučnu kulisu kad hodamo. Uputio me na jednu tvrtku u Zagrebu, koja uvozi i prodaje te bubnjeve pa sam dao svoje novce da nabavimo barem jedan bubanj. No, našao sam još 3-4 tvrtke koje su pomogle, a i Turistička zajednica je dala dio novca tako da smo na kraju mogli kupiti dva bubnja - prisjeća se Mintas.
Usprkos godinama, još uvijek je u pričuvnom sastavu Purgara, gotovo 30 godina.
- Sjećam se kad prvi put izašli. Postrojili smo se kod kazališta, svirali su “željezničari”, stupali smo pokraj Merlićke pa na Franjevački trg i prema Korzu. Sve je bilo puno ljudi, na uglu su stajale starije žene, one su plakale, time je rečeno sve, kolika je to emocija bila - kaže Mintas, dodavši da su se svi stariji tada sjetili kako je to nekada bilo.
I njegova sjećanja na Purgare protežu se puno dalje u prošlost.
Kakva sjećanja nosi iz svog djetinjstva i kako je tragična sudbina njegovog oca utjecala i na njegov život pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
