Četrdeseti dan nakon Božića, točnije 2. veljače, katolici slave blagdan Prikazanja Gospodnjeg, odnosno Svijećnicu kao dio božićnog ciklusa blagdana. Ovaj se blagdan slavio u Jeruzalemu još 386. kao Quadragesima de Epiphania, dok je u Carigradu u VI. stoljeću poznat pod nazivom Susret, a u Rimu u VII. st. Dan sv. Šimuna. Tog se dana održavala procesija sa svijećama, a sam karakter imao je izrazito pokorničko obilježje. U narednim stoljećima, primjerice u Franačkom Carstvu, taj se blagdan nazivao Očišćenje Blažene Djevice Marije koji je bio prihvaćen i od Tridentskog misala iz 1570. godine, a zadržao se sve do Novog misala iz 1970. godine. Iako je to bio blagdan posvećen Bogorodici, misni su tekstovi govorili o prikazanju Gospodnjem u hramu, stoga se taj blagdan naziva i blagdan Prikazanja Gospodnjeg. Tako u evanđeoskom izvještaju (Lk 2,22-40) stoji da su se Josip, Marija i Isus pojavili u hramu da ispune dva zakona. Prvi, prema kojem se žena koja je rodila muško dijete 40 dana nakon poroda smatrala nečistom, a 40. je dan trebala u hramu prikazati žrtvu za svoje očišćenje (usp. Lev 12,2-8). Drugi zakon nalaže da se svako muško prvorođeno dijete treba otkupiti za 5 hramskih šekela.
Bog je, naime, u pashalnoj noći u Egiptu poštedio izraelske prvorođence, tako da oni izravno njemu pripadaju. Prema tome, životinja treba biti žrtvovana, a sin prvorođenac otkupljen. To je trebao učiniti djetetov otac tako da svotu isplati bilo kojem svećeniku u Izraelu. No, Marija i Josip donijeli su malog Isusa u hram što teolozi objašnjavaju da Isus u hramu nije mogao biti otkupljen nego prikazan jer Josip nije bio Isusov otac pa nije ni mogao otkupiti Isusa, a Isus je ujedno trebao biti prikazan kao pravo vazmeno janje koje će biti žrtvovano za spas svijeta. To potvrđuje i liturgijski obred ovog blagdana koji u molitvama ne spominje Marijino očišćenje niti Isusovo otkupljenje već njegovo prikazanje. Također, pokornička liturgijska ljubičasta boja zamijenjena je bijelom bojom misnog ruha.
Slaveći spomenuti blagdan, vjernici danas u crkvu donose svijeću na blagoslov koja se potom pali u različitim životnim situacijama: na velike blagdane, u vrijeme nevremena ili pak se stavlja u ruke umirućem.
U našim se krajevima uz blagdan Svijećnice veže i proricanje sudbine jednog od člana obitelji, a obavljalo se blagoslovljenom svijećom koja se gasila u udubljenju na glavnom tramu drvenog stropa u kući. Ako je dim ugašene svijeće išao prema vratima prostorije, značilo je da će netko od ukućana tijekom godine umrijeti. Nešto drugačija praksa proricanja uključivala je stavljanje kose svakog ukućana ispod svijeće. Na taj se način moglo točno proreći tko će, odnosno neće umrijeti. Također, za taj dan vežu se i ophodi čestitara u kojima su sudjelovale i žene, a kasnije i djeca, a selom je išla povorka u kojoj se nosio kip Marije uz marijansku pjesmu. Nakon otpjevane pjesme dodali bi: “Našoj je pesmi konec i kraj, dajte nam dara pak idem v kraj.”
Nakon toga, ukućani bi čestitare darivali jajima, slatkišima ili novcem.
