Ivan i Ana Miklošić, oboje rodom iz Malog Bukovca, prošle su godine u uskom krugu obitelji proslavili 70. godišnjicu braka - platinasti pir.
70. godišnjicu proslavili su u najužem obiteljskom krugu
Ove godine, uz čašu piva, nazdravili su sa svojim ukućanima za 71 godinu svog zajedničkog života.
- Pedesetu godišnjicu obilježili smo kak i si. Meli smo mešu pri nas v cerkvi, v koji smo se i ženili, na Malem Bukovcu. A ve se ove druge smo ne šteli tak. Već smo joko stori – kaže Ana.
- Što je stori? Morti ti, jo sem ne - dodao je Ivan, i nasmijao se sam sebi i svojim godinama.
Tako su prolazili kroz sve te godine zajedničkog života - Ivan kroz šalu, a Ana je bila ozbiljna i sve je njegove nestašluke hrabro i strpljivo podnosila.
Kad je Ivan došao "v snoboke", Ana je to rado prihvatila jer je on živio blizu nje, pa nije odlazila daleko od doma "v zamuž". Dvije godine braka proveli su razdvojeni, Ivan je morao na odsluženje vojnog roka u Zaječar. Došao je doma na dopust na samo 19 dana. Ana je bila doma s njegovom mamom i bakom. Tek kad se vratio su zapravo krenuli u zajednički život.
Ivan je dvije godine braka proveo u vojsci u Zaječaru
Danas imaju sina Franju i kćer Štefaniju, tri unuke od sinove strane i dvije od kćerine, te zasad dva praunuka i tri praunuke. Pitali smo ih malo kako je tada izgledala svadba. Ana je pričala o svatovskim kolačima i tadašnjem svatovskom meniju.
– Koloči su se pekli i posprovljali v lajicu koja se zaključovala kaj se ne bi pojeli predi svati. Za jesti smo doli kaj smo meli. Čurke, klobose, lanetinu, kiselu juhu. Moji su morali prodati mlodo ždrebičku kaj su meli za svate - prisjetila se Ana.
Ivan nam je malo dočarao atmosferu na svadbi.
- Igrali su bandisti. Unda je još ne bilo džesari. Negda je znalo biti tak zima kaj su im se inštrumenti zamrzovali. Prvo smo bili pre mlodenki, unda koli deset vur navečer se išlo k mlodencu dalje. Struje je ne bilo. Svetile su petrolej lompe i sveče - ispričao je Ivan.
Prisjećali su se i vjenčanice i odijela koje su im šivali ljudi iz sela, a platno se kupovalo u Međimurju "v zodrugi".
Ivan i Ana, 1. veljače 1954., fotografirao fotograf Bogadi iz Ludbrega
- Plotno za moju belinu je bilo kak znašito z belami svetlami zvezdicami. Kumica Bregoščeva mi je zašila to moju belinicu. Potli je išla od jedne dekle do druge, tak dugo dok ju je ne jedna Štefa zdropala jer je na njo ne baš pasala, bila je jakša - opisala nam je Ana.
Ivan se sjeća da je njegovo odijelo šivao šnajder Lukec Friščev.
Danas svoj svaki dan započinju uz kavicu i Petit kekse, ako je zimsko vrijeme nalože vatru, donesu drva. Prošlog su proljeća još sadili vrt, s tada navršenih 89 i 86 godina. Iako žive sa sinom i snahom i unuke ih često posjećuju, osjećaju se usamljeno jer su im svi susjedi i prijatelji pokojni i već godinama nemaju kome otići malo na razgovor.
A za savjet za današnje bračne parove bolje da ih se ne pita jer samo kažu:
- Unda je ne bilo ničega, a ve jega sega, a ljudi ne znaju biti zadovoljni - poručili su.
