Etnolog Tibor Martan ispričao nam je o pučkim običajima koji se vežu uz Veliki četvrtak, kršćanski spomendan Isusove posljednje večere.
Na Veliki četvrtak u podne prestalo se obavljati poljoprivredne radove te zadirati u zemlju jer će uskoro u nju biti položeno Kristovo tijelo, pojasnio je Martan. Kako bi urod povrća bio velik i ako su to dopuštale vremenske prilike, sjetvu u vrtovima nastojalo se obaviti u prvim danima Velikoga tjedna.
Tijekom mise večernjice na Veliki četvrtak vezala bi se užad zvona te ona više ne bi zvonila sve od predvečerja Velike subote. Umjesto zvona tih dana se koristila drvena naprava, škrebetaljka, koja je prilikom okretanja proizvodila, škrebetala, zvukove. Odsutnost zvonjave zvona u narodu se tumačila odlaskom zvona na hodočašće u Rim. Zvona se prema tradicijskom svjetonazoru smatralo svetima. To se najbolje ilustrira narodna pitalica iz mjesta Kamene Gorice kod Novog Marofa: "Koji svetec v cerkve ima najdukši rep?" Odgovor je naravno: Zvono ili zvon!
- Vjerovalo se da zvonjava zvona može rastjerati olujne oblake i tako spriječiti padanje tuče. Zvona su također svojom zvonjavom slala obavijesti široj seoskoj zajednici o raznim događajima poput smrti, požara... Zvonjava zvona u određeno doba dana određivala je i ponašanje ljudi. Tako se nakon večernjeg zvona, odnosno Pozdravljenja, nije više smjelo zadržavati vani na otvorenom, a također je i rublje bilo potrebno skloniti u kuću da na njega ne dođu "mraki" koji bi onda mogli svojim djelovanjem naškoditi zdravlju ljudi, a naročito zdravlju djece - pojasnio je Martan.
