Na dan svetog Martina nezaobilazno jelo blagdansko stola je pečena guska. Različita su tumačenja zašto se na blagdanskom stolu treba nalaziti upravo guska, a više o tome nam je ispričao pedagog i etnolog, istraživač baštine, kreator kazališta s djecom i posljednjih godina i nagrađivani pjesnik, Tibor Martan.
- Neki sv. Martina, koji je u mladosti bio rimski vojnik, dovede u vezu s rimskim bogom rata Marsom kojemu je atribut bila guska. U starom Rimu guske su bile svete ptice posvećene boginji Junoni, a prema legendi spasile su Rim od Gala tako što su svojim glasanjem probudile rimske vojnike. Budući da se vjerovalo kako guske mogu predvidjeti i osjetiti ono što dolazi bile su simbol koji se povezivao s proricanjem i proroštvom. Najzastupljenija je ipak legenda koja nastoji objasniti ulogu guske događajem iz života sv. Martina prema kojoj su sveca otkrile guske kada se bio sakrio k njima u nastambu želeći izbjeći ustoličenje za biskupa - kaže Martan.
Navodi također da se gusku, kao osobitu vrstu pečenke, cijeni diljem Europe. Na njemačkom govornom području se uobičajilo da se poslije spremljenog uroda i završetka gospodarskih radova priređuju gošćenja s pečenom guskom. U Engleskoj je pečena guska dio tradicionalnog božićnog objeda.
U našim krajevima guska se uzgajala ponajviše zbog ljekovitih svojstava svoje masti koja je imala veliku primjenu u liječenju oteklina i rana kod ljudi i domaćih životinja.
Guske su uzgajala ona domaćinstva koja su imala pristup potocima ili barama, a znalo ih se izvoditi i na ispašu. Perje je guska služilo za punjenje jastuka, a krila guska kao svojevrsne metle za čišćenje odnosno ometanje peći i prašine.
Kako bi meso pečene guske bilo što bolje sočnije i ukusnije guska se običavala soliti barem dva dana prije pečenja, a ponekad se znala stavljati i u pac, odnosno stajala je u slanoj tekućini i češnjaku.
Kako bi se tijekom pečenja uklonili mogući neugodni mirisi unutrašnjost guske punila se kriškama jabuke. Uz pečenu gusku posluživali su se mlinci. Za izradu mlinaca nekad se koristilo neprosijano brašno pšenice. Takvi mlinci bili su tamnije boje, a prije stavljanja na gušću mast zalijevali su se vrućom juhom kako bi dodatno omekšali.
Uz mlince se kao prilog pečenoj guski mogao poslužiti i restani krumpir. Zbog okusa u restani se krumpir moglo osim prepečenog luka dodati i ribanu jabuku. Od salate se posluživalo crveno zelje ili kisela cikla koja se dodatno začinila češnjakom i sjemenkama komina tj. kima.
Na blagdanskom stolu trebali su se naći i kolači od dizanog tijesta. Priređivalo se zdiganjke (gibanice) te zdigane štrukle s nadjevom od oraha.
U nastavku nam sugovornik Martan otkriva jedan recept pa zapišite:
Zdigani štrukli
Tijesto:
½ kg glatkog brašna
1 kvasac
žlica šećera
malo soli
2 jaja
½ praška za pecivo
1 dl ulja
Nadjev:
25 dkg oraha
15 dkg šećera
4 dl vrućeg mlijeka
Priprema:
Od navedenih sastojaka se umijesi tijesto pomoću mlakog mlijeka te se razvalja na debljinu od 0,5 cm. Na tijesto se stavi nadjev. Sredina tijesta se zareže u križ i se tijesto namotava prema krajevima tako da se dobije puni krug. Pomoću tanjurića režu se štrukli koji se stavljaju u namašćen lim. Štrukle ostaviti da se dižu oko pola sata. Po štruklima se namaže kiselo vrhnje i narežu listići putra.
