Varaždinci i Varaždinke, umre vam Džo.
Mlađi ga se moguće neće sjetiti, ali mi, neke međugeneracije, odrasli smo s njim kao trajnim i neizbrisivim dijelom ulične slike, koji joj je, ako ništa drugo, davao i neki specifični šarm. Za mlađe neka bude rečeno: riječ je o vjerojatno posljednjem autentičnom varaždinskom klošaru. I što bi to imalo da znači? Francuska riječ clochard vuče podrijetlo od glagola clocher (šepati), što me, opet, vuče na dramu „Hinkemann“ (njem. hinken – šepati), njemačkog ekspresionističkog pisca Ernsta Tollera. A to bi, opet, bio sudbinski gubitnik. No, je li Džo zaista bio gubitnik ili možda čak neka vrsta prešutnog kroničara varaždinske ulice, to je pitanje koje bismo si svi danas trebali postaviti.
Poznavao sam ga i ne stidim se toga nimalo. Štoviše, živio je u zgradi u ulici Đure Salaja, u kojoj sam, manje-više, rođen. Utoliko je čudnije da mu sada ne znam pošteno navesti ni prezime (Gumzi, Gunzi, Gumzej, nemam pojma, a i je li važno?). Znali smo ga i štovali kao Džoa i teško da se netko sad neće prisjetiti njegova najpoznatijeg citata: „Ej, stari, imaš kaj sitnog?“
Ali pamtim i da mi je isti taj Džo u mladenačko doba (moje) bar jednom platio pivo i popratio to druženje vrlo inteligentnim razgovorom. O tada već aktualnim temama, jer to ga je nedvojbeno zanimalo. I jer je o tome nedvojbeno nešto znao. A to nije mala stvar. Ovjekovječio sam, istinabog, njegov blago meketavi glas u svojoj (zasad) jedinoj varaždinskoj pripovijeci „Heartland“, što valjda dovoljno govori o mom odnosu prema rodnom gradu i njegovim akterima. Naravno da ćemo se sad mnogi prisjetiti i drugih protagonista varaždinske ulične scene, poput Busingera, Žaca, pa i ne tako davno preminulog Mesije, ali Džo je bio Džo i to je to.
Navršio je, čitam, šezdeset i tri godine, premda mu dob nikad nisam znao odrediti. A to je, ruku na srce, jedan prilično dobar životni vijek, neraskidivo vezan uz Varaždin i njegovu svakodnevicu, ma kakva bila. Neko kraće vrijeme Džo se, koliko se sjećam, okušao i u medijskom zanatu, kao kolporter Varaždinskih vijesti, što je uzimao veoma ozbiljno. Jer medij je, tako nas uči McLuhan, tu da otvara prostore. A Džo ne samo da ih je otvarao, nego ih je i nastanjivao. I nemojmo se lagati, postojalo je vrijeme u kojem nismo mogli proći Dućanskom ulicom, a da nas tamo ne presretne njegovo u bradu zaraslo lice s nekim, ako me sjećanje baš ne vara, madežom ispod desnog oka. A tih par dinara (potom i kuna) zapravo nikad nisu bili dostatna vrijednost koja bi odražavala njegov doprinos identitetu grada na Dravi.
Još jedna sitnica, koja ga je dijelila od klasične predodžbe o klošaru: Džo nikad nije solio pamet. Nikome. Naprotiv, žudio je znanje, imali ga vi u tom trenutku ili ne. I – što također nije nevažno – nitko ga ne pamti po ekscesima. Zapravo, bio je samotnjak, o čijoj samoći nikad nismo ništa znali. Autsajder, kojem nikad nismo umjeli odrediti sajd. Rekli bismo, ofsajd života. A taj je nerijetko i vrjedniji od predodžbi što ih gajim o životu samom.
Uistinu, ponosim se činjenicom da sam ga poznavao. I možda ne bi bilo zgoreg predložim li zaključno svom studijskom kolegi (i vašem gradonačelniku) da Džou, ma kako da se zaista zvao, na onoj prvoj zgradi u Đureku, odmah kod Turista, dadne prišrafiti spomenploču. Ili neki znak...
I filozofija je, koliko znamo, krenula i kretala iz neimaštine. Dakle, Džo, gdje god da si sad, nadam se od svega srca da će tamo imati malo više sitnog i krupnog da se namiri tvoja neumrla duša. Sorry, to je također Varaždin. Koji će se od Mladena Gunzija oprostiti u ponedjeljak u 13.30 sati na gradskom groblju.. Ili možda neće...