Kako god ga pamtili, pod kojim nadimkom, ili njegovim pravim imenom, po kojoj god od njegovih brojnih profesija i djelatnosti, Milan Remar nedvojbeno je ličnost koja je duboko uklesana u noviju povijest Varaždina.
On je doista baš to – dobri duh Varaždina. Bio i ostao do danas, dvanaest godina nakon što nas je napustio, 24. srpnja 2011. godine. Napustio tijelom, ali ne i duhom jer njegovo stvaralaštvo, osobnost i ljubav prema gradu i ljudima još su uvijek prisutni i bit će tako još dugo.
Rođen je u Varaždinu 12. travnja 1921. godine. Njegov otac Vasilije bio je Ukrajinac iz okolice Kijeva koji je u Varaždin stigao nakon Prvog svjetskog rata. Njegova se obitelj dugi niz godina bavila trgovinom, a od 1922. do 1946. godine imali su prodavaonicu ugljena i drva u tadašnjoj Koprivničkoj ulici, danas Miškininoj.
Obitelj Remar 1933. godine. S lijeva: Irena, Marija, Milan, Vasilije, Marija i Vladimir
Milan Remar je počeo raditi vrlo mlad. Po završetku trgovačke škole radio je u trgovini "Šparing" na Korzu kao aranžer, a kasnije, kad je trgovina nacionalizirana i počela raditi pod imenim "Granap" ostao je tamo kao poslovođa, a poslije rata u Kotarskom sindikalnom vijeću, tvornici pokućstva Florijan Bobić i GK Zagorje.
1948. napustio je trgovački posao jer je postavljen za referenta za kulturu i prosvjetu pri Općinskom sindikalnom vijeću. Jedno vrijeme bio je i tajnik Saveza kulturno – prosvjetnih društava kotara Varaždin, a potom se zaposlio u tvornici namještaja Florijan Bobić. Od 1967. godine, pa sve do umirovljenja 1979. godine, bio je zaposlen u građevinskom kombinatu Zagorje na poslovima internog informiranja.
Milan Remar bio je i sindikalni aktivist. Posebno ga pamtimo kao čovjeka koji se zalagao za sindikalnu i kulturnu suradnju Ptuja, Čakovca i Varaždina. Ideja se rodila 7. srpnja 1960. godine kada je dogovoren posjet prve generacije polaznika ptujske Sindikalne škole Tekstilnom kombinatu Varteks. Godinu dana kasnije, 16. rujna 1961. godine, Općinska sindikalna vijeća donijela su zaključak o međurepubličkoj suradnji i radničkim susretima bratstva i prijateljstva koji su započeti 23. travnja 1962. godine. Suradnja je ubrzo proširena na općine Ormož, Koprivnicu, Slovensku Bistricu, Krapinu, Maribor Tezno, Pregradu, Lendavu, šmarje pri Jelšah, Ivanec i Klanjec. Remar je bio član sindikata od četrdesetih godina prošlog stoljeća, a poslije Drugog svjetskog rata radio je u Kotarskom sindikalnom vijeću.
Ideja se rodila 7. srpnja 1960. godine kada je dogovoren posjet prve generacije polaznika ptujske Sindikalne škole Tekstilnom kombinatu Varteks. Godinu dana kasnije, točnije 16. rujna 1961. godine, Općinska sindikalna vijeća donijela su zaključak o međurepubličkoj suradnji i radničkim susretima bratstva i prijateljstva koji su započeti 23. travnja 1962. Suradnja je ubrzo proširena na općine Ormož, Koprivnicu, Slovensku Bistricu, Krapinu, Maribor Tezno, Pregradu, Lendavu, šmarje pri Jelšah, Ivanec i Klanjec. Ipak, bile su to samo njegove radne obaveze.
Remarov je društveni život bio puno življi i bogatiji. Sve je počelo 1929. godine s predstavama dramske grupe Varaždinske pučke škole kada mu je bilo samo osam godina. Ljubav prema kazalištu udahnula mu je obožavana učiteljica Lucija Persoli. Kao gimnazijalac nastupao je u zboru i u plesovima Osječkog kazališta koje je gostovalo u Varaždinu. Svoju privrženost kazališnoj umjetnosti tijekom Drugog svjetskog rata izažavao je u radu Radničkog kazališta u Varaždinu.
Po završetku rata, dugi niz godina bio je najaktivniji član dramske grupe. Bio je redatelj Pionirske dramske družine Radničko – kulturno umjetničkog društva „Sloboda“, a nakon zaposlenja u tvornici namještaja dugi niz godina redatelj i glumac u Radničko – kulturno – prosvjetnom društvu „Florijan Bobić“. U predstavama Narodnog kazališta „August Cesarec“ nastupao je povremeno, od 1945. godine, kao gostujući glumac, a mnoge su njegove uloge dovijeka zabilježene, poput uloge u opereti „Mala Floramye" te nastupi u mnogobrojnim dramskim uprizorenjima.
Osim ljubavi prema kazalištu, Milan Remar je od najranije mladosti bio vrlo naklonjen sportu. Počeo je kao i svi mladi Varaždinci u to doba, s nogometom, igrao je i tenis, stolni tenis, atletiku, bavio se i gimnastikom, a upravo je ljubav prema tom sportu prenio i na kćer Natašu. Najviše je u sportu postigao kao boksač.
Svestrani Milan Remar autor je i knjižice „Klopotec: Vinske zdravice i štikleci“. Kao svojevrstan doprinos očuvanju tradicije i narodnih običaja varaždinskoga kraja i hrvatske pučke kulture, knjižica u devet poglavlja donosi odabrane zdravice, desetak štikleca, stare vinske zapovijedi i "horvacke regule lepoga ponašanja", nekoliko misli o vinu, pregled vinogradarskih svetaca, ceremonijal blagoslova vinograda, veliki ritual krštenja mošta, desetak odabranih pjesama i popevki o vinu, i na kraju, tri satirične lamentacije aktualne i u današnje vrijeme.
Ostat će zapamćen i njegov dugogodišnji nesebični angažman u radu Gimnastičkog kluba „Vindija“. U klubu je bio, kako to kažu Varaždinci, "Katica za sve", tajnik, zapisničar, kroničar, pa čak i deda Mraz.
Milan Remar u ulozi organizacijskog tajnika GK – a „Vindija“
Bio je Milan i ulozi vinskog boga Bakusa, a za njega nas ipak najviše veže njegov legendarni lik Joža Klopotec. Priča o Joži Klopotecu počela je sasvim slučajno 1966. godine, na nagovor Hinka Vildunga, tadašnjeg direktora varaždinskog hotelskog poduzeća koji je želio za zabavu svojih gostiju osigurati lik koji će predstavljati pravog Zagorca. Milan kao Milan, dao si je truda. Našao je staru zagorsku nošnju, obuo gumene škornje i na glavu stavio zagorski škrlak s hrvatskom trobojnicom. Klopotec je dobio izgled, ali da bi krenuo na svoj put trebalo je osmisliti njegov lik.
Pomno je razradio svoj nastup sa starim, autentičnim zagorskim štiklecima koje je u hodu dopunjavao vlastitima. Publika je s oduševljenjem prihvaćala zdravice u kojima je Klopotec bio aktualan, ismijavajući nepravde i moćnike. Za dobru prihvaćenost Klopoteca najzaslužniji su njegova duhovitost i zagorski habitus. Iako seljak, čovek 'z zagorskih bregov, Klopotec je zapravo oličenje pravog Varaždinca jer nikad nije bio sklon bilo kakvom ekstremizmu, ni lijevom, ni desnom. Baš poput pravih Varaždinaca, pisao je ne tako davno u svojoj kolumni u Varaždinskim vijestima Marijan Hižak.
Klopotec je bio i dugogodišnji suradnik Varaždinskih vijesti. Svojim je duhovitim tekstovima iz broja u broj nasmijavao i uveseljavao čitatelje. Osim Varaždinca, bio je i suradnik Vjesnika i Grabancijaša.
Smijte se, veselite se, smeh je i više od pol zdravlja. – da je živ poručio bi nam u prolazu, na biciklinu i s logožarom u ruci Klopotec, Milan Remar.
Milan Remar, Bakus, Klopotec, tata ili deda, svakome nešto – ali svima nam taj dobri duh Varaždina ostaje u dragom sjećanju.
