Iako je nagrada “Vladimir Nazor” za 2020. godinu na području likovnih i primijenjenih umjetnosti dodijeljena Zlatku Kopljaru, umjetniku koji je već godinama u samom vrhu hrvatske suvremene umjetnosti, priznanje za svoj tridesetogodišnji rad, posredno je to i veliko priznanje za naš muzej - istaknuo je mr. Ivan Mesek, ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin.
Zlatku Kopljaru ova je prestižna nagrada dodijeljena za izložbu Tenebroso, koja je krajem prošle godine bila postavljena u Galeriji umjetnina u palači Sermage, te za njegovu skulpturu K19, koja je izložena u varaždinskom Šetalištu Vatroslava Jagića.
- Naš muzej je bio suorganizator velike retrospektivne izložbe Zlatka Kopljara u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 2019. godine, kada smo dogovorili da ćemo u Varaždinu organizirati njegovu izložbu. Budući da mi nemamo izložbeni prostor kakav je Muzej suvremene umjetnosti, u kojem bi mogli prikazati njegov kompletni opus koji je izuzetno bogat, prema koncepciji našeg istaknutog likovnog kritičara Branka Franceschija, odlučili smo, primjereno našim prostornim mogućnostima u Galeriji umjetnina u palači Sermage, izložiti tek dio Kopljarovih djela. Za varaždinsku izložbu, koju smo nazvali Tenebroso, Franceschi je odabrao radove Zlatka Kopljara, među kojima su bili i njegovi video radovi i performansi, koji korespondiraju s barokom, a koje odlikuju dinamika, dramatika i jaki kontrasti. Izložba se odlično uklopila u ambijent palače Sermage, koji je inače prilično zahtjevan za izložbe suvremene umjetnosti - rekao je ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin s kojim smo razgovarali o ovom projektu.
Dodatnu vrijednost ovom izložbenom projektu dala je i Kopljarova skulptura K19 koju je umjetnik donirao Varaždinu?
Već dugo pratim rad Zlatka Kopljara, pa sam tako imao priliku vidjeti i te njegove “stupove” koje je izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, na Dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja. To je bila izuzetno moćna instalacija koja me se izuzetno dojmila, kao i njen podkontekst i priča koja je vezana uz cigle od kojih su napravljene te skulpture. Naime, nakon Drugog svjetskog rata i propasti ustaškog režima mještani sela u okolici Jasenovca cigle koje su radili logoraši iskoristili su za gradnju svojih kuća. Kopljar je prije nekoliko godina uspio kupiti nekoliko napuštenih kuća koje su građene od opeke iz logorske ciglane i rastaviti ih, ciglu po ciglu, od kojih je napravio te svoje krnje stupove, koji su tako nabijeni simbolikom. Kopljar ih je svjesno ostavio nedovršenima, jer je i taj dio naše povijesti ostao zapravo - nedovršen. Svakodnevno svjedočimo raspravama o naravi logora Jasenovac, pa i revizionističkim nastojanjima kojim se nastoji umanjiti stravičan zločin koji je počinjen u tom logoru smrti. Budući da Gradski muzej posljednjih godina otkupljuje djela suvremenih hrvatskih umjetnika, želio sam da naš fundus obogatimo i ovim radom Zlatka Kopljara, koji bi bio postavljen u javnom prostoru grada. Zlatko Kopljar nije pristao na otkup, već je svoju skulpturu odlučio pokloniti našem muzeju. To je bila vrlo velikodušna i plemenita gesta Zlatka Kopljara, na kojoj mu još jedan put iskreno zahvaljujem. U projekt se odmah uključio i Grad Varaždin, koji je financirao i izradu projekta te troškove prijevoza i postavljanja skulpture K19. Skulptura je dobila i pristanak Povjerenstva za javnu skulpturu, pa je K19 postavljen u Šetalištu Vatroslava Jagića, na simboličkom mjestu nasuprot varaždinskoj sinagogi, upravo na tom nesretnom putu kojim su u srpnju 1941. godine u koloni varaždinski Židovi iz jašione tjerani na varaždinski željeznički kolodvor, u sigurnu smrt u ustaškom logoru Jasenovac. Bilo je nažalost i kontroverzi oko ove Kopljarove skulpture, no one u pravilu prate suvremenu umjetnost, ne samo u našem gradu...
Što kaže na kritike da skulptura nije lijepa i s kojim programma je Gradski muzej varaždin nastavio vezano uz Židove i njihovu bogatu ostavštinu pročitajte u novom Varaždincu...
