Novi radovi varaždinskoga pjesnika Marka Presečkog skupljeni pod nazivom „Fragmenti opsesije“ što se tiče poetike dosljedni su njegovim ranijim radovima kao što su oni u zbirci „Između savjesti i fotografija“ i digitalnom poetsko-glazbenom albumu „Tu gdje glasovi prestaju“, uvjerila se publika u subotu u varaždinskom Rogozu.
Tekstovi koje govori, viče i šapće nastali su posljednje dvije-tri godine, riječ je o poetskim fragmentima ili poetskom scenariju koji, kako nam je rekao u jednom od razgovora, svoj konačni oblik dobije za vrijeme izvedbe samog performansa.
Uz Marina Kerešu na klavijaturama i Ivana Vinkovića na bubnjevima performans Marka Presečkog djeluje kao nekakav nadrealistički, zaumni ritual. Za razliku od nastupa od prije četiri-pet godina, kad je u Rogozu oko sebe okupio cijelu plejadu glumaca i glazbenika, njegovi su izraz i stil u subotu više došli na vidjelo, bio je samouvjereniji i opušteniji.
Marko Presečki stoji između klavijaturista i bubnjara i katkad zapleše poput kakvog propovjednika ili šamana čijim riječima „sljedbenici“ daju ritam i tako ih naglašavaju. A propovijed je sve, samo ne – moralizatorska.
Oni koji su prvi put slušali Marka Presečkog, vjerojatno su ostali zbunjeni ili omađijani, jer njegovi stihovi nemaju klasičan uzročno-posljedični značenjski odnos, nego više predstavljaju svojevrsnu reprodukciju ljudskih misli.
Ako nam „klasični“ pjesnici izlažu unutarnju logiku osjećaja, onda nam Marko Presečki izlaže svoju intimnu logiku, ili kako je to nazvao književni teoretičar Aleksandar Flaker, embriologiju formiranja misli.
