Iako ga publika poznaje kao izvrsnog televizijskog i filmskog glumca, novi član ansambla varaždinskog kazališta Marko Cindrić, glumac s diplomom prestižne Oxford School of Drama, u svojoj je glumačkoj karijeri ostvario i niz zapaženih kazališnih uloga.
- Napravio sam hrpu projekata na nezavisnoj sceni, ali nikada nisam razmišljao da bih bio članom nekog kazališnog ansambla. Bio sam u nekoj čudnoj poziciji prema kazalištu, pa sam se, kada je došao poziv intendantice Senke Bulić da dođem u varaždinsko kazalište, osjećao kao da me gluma zove nazad. Dobio sam šansu da dalje radim na svom zanatu, na način koji me je interesirao. Svi moji glumački uzori prošli su neki oblik rada u repertoarnom kazalištu, uostalom, mislim da svaki glumac mora proći i tu fazu, jer se bez nje glumac i ne može ostvariti u cijelosti i punini, u smislu glumačkog zanata. Senku Bulić abnormalno respektiram, prvo kao osobu, a onda i kao umjetnicu. U ovoj zemlji do sada nisam upoznao osobu koja toliko gori za kazalište i koja ima tu stvarno nevjerojatnu viziju kazališta. Zajedno smo prošli neke genijalne stvari i ostvarili tu estetiku koju kod nje obožavam. Uostalom, kada sam se vratio u Hrvatsku sa studija glume u Londonu, moj prvi projekt je bio Kiklop, njezin zadnji veliki projekt u Velikoj Gorici. Suradnju smo nastavili na predstavi Adio kauboj, u splitskom kazalištu,nakon čega sam uletio u predstavu Rozamunda, s kojom smo uzeli Grand Prix na festivalu Infant u Novom Sadu, radili smo i Noru, koja je bila genijalna predstava, pa Elementarne čestice Michela Houellebecqa u režiji Ivice Buljana. Takav poziv naprosto nisam mogao odbiti. Osjetio sam da će se ovdje, u Varaždinu, dogoditi neka vrsta umjetničke ekspanzije. Da sam odbio njen poziv osjećao bih se kao nogometaš kojemu je namješten udarac u rašlje, a on je propustio pucati i zabiti fantastičan gol. Zato i ovaj angažman u varaždinskom kazalištu doživljavam kao veliki izazov. U varaždinskom kazalištu je s dolaskom Senke Bulić definitivno započeo novi proces, koji mi se čini jako dobar - naglasio je Marko Cindrić, novi član ansambla HNK Varaždin, što je bio povod za razgovor.
Prao rajngle po londonskim restoranima
Studij glume završili ste na prestižnoj Oxford School of Drama?
Ponekad ti život sasvim neočekivano servira nešto dobro i lijepo. Odlazak u London je sigurno bio veliki izazov. Bio sam klinac, pa sam možda lakše odlučio napustiti svoj grad, svoju zemlju, obitelj i frendove, otišao sam u apsolutno nepoznato s nekom ludom hrabrošću, koja je valjda zapisana u mom genetskom kodu, jer su moji generacijama tako odlazili na sve strane svijeta, pa su se vraćali. Možda mi je baš to dalo podstrek da se spakiram i odem, iako su mi mnogi govorili - Gle stari, moraš biti svjestan da odlaziš na englesko govorno područje, kak budeš glumil na engleskom. A baš je to u meni probudilo nekakav inat, iako je taj proces prilagodbe trajao neko vrijeme. Tu sam studirao na Ekonomskom fakultetu, nisam bio zadovoljan, ta je priča pukla i donio sam odluku. Tu bubu u uhu da pokušam glumu studirati u Engleskoj usadila mi je moja frendica, naša poznata pjesnikinja Dorta Jagić i ja sam ju odlučio poslušati. Prva akademija na kojoj sam pokušao bio je Guildhall School of Music & Drama, koju su završili Ewan McGregor, Daniel Craig i druge velike glumačke face. Između 16 tisuća prijavljenih iz cijeloga svijeta ušao sam u uži izbor od stotinu kandidata, mislio sam - to je to, ali naposljetku nisam uspio. Razočaran sam se vratio u Zagreb, ali se nisam dao. Odlučio sam pokušati ponovo, pronašao sam u Londonu neke poslove, konobario sam, vikendima sam prao rajngle po restoranima i marljivo odrađivao audicije. Naposljetku sam između 1.700 ljudi upao na Oxford School of Drama i to kao jedini stranac. Studij glume na Oxfordu je bilo ogromno iskustvo i veliki dar, jer sam tamo dobio upravo ono što sam želio.
Miks genijalnih glumica i glumaca
Već radite na novoj predstavi varaždinskog kazališta, koju režira Dalibor Matanić. Kako napreduje rad na toj intrigantnoj predstavi?
Radimo zeznutu tematiku, predstavu po predlošku psihološkog trilera -Funny Games, autora i redatelja Michaela Hanekea, koji je u obje verzije, i austrijskoj i američkoj, bio izazov za publiku, ali i za glumce. Mislim da nas čeka veliki zadatak i da Varaždin očekuje zanimljiva estetika. Dalibor Matanić ima svoj način izražavanja, Ana Gecan, koja radi scenografiju i kostime, također ima sjajne, kreativne ideje, zato očekujem da ćemo napraviti fora komad. Od ranije poznajem neke članove varaždinskog ansambla, Marinka Prgu poznajem godinama, radio sam s Karlom Mrkšom,s Helenom Minić Matanić sam radio Noru i još nekoliko projekata, druge glumce u ansamblu tek upoznajem. Za mene je rad u ansamblu nešto novo, stoga sam odlučio ipak ići polakše, jer bi inače mogao doslovce eksplodirati od želje i htjenja. Nemam, niti sam ikada imao problem da očekujem samo velike role. Ne, daj mi dvije rečenice i ja ću i u takvoj ulozi pronaći gušt i ponuditi neku svoju kreaciju. Meni je najvažnije da publici ispričamo dobru priču. Samo to i ništa više. Priča mora biti ispričana, jer je publika kupila kartu a na nama glumcima je da im ispričamo tu priču. Siguran sam da ćemo u tome uspjeti, jer u predstavi imamo odličan miks genijalnih glumica i glumaca. Publika može očekivati drugačiju estetiku i siguran sam da će imati što vidjeti. Još ne znam što ćemo proizvesti, ali će definitivno biti zanimljivo.
