Uz blagdan svete Lucije veže se običaj sijanja žita, tj. pšenice, u malene posudice ili izdubljenu repu. Iz poštovanja prema svetoj Luciji, žene toga dana nisu radile uobičajene "ženske poslove" poput predenja, šivanja, tkanja ili pranja odjeće. Tradicijski jelovnik je nalagao da se toga dana priredi za objed kukuruzna zlevka ili "cicmara", a ponegdje se pripremao i poseban kruh zvan "lucinščak".
Kukuruzna zlevka - cicmara
U daljoj prošlosti uz blagdan sv. Lucije vezivao se i ophod Luce. Ophod je nestao početkom dvadesetog stoljeća, a u pojedinim se kajkavskim krajevima, primjerice kao u Podravini oko Gotalova, duže održao. Na području Varaždinske županije ima naznaka da je običaj nekad bio prisutan u mjestima u okolici Varaždina i na području općine Visoko.
Uoči blagdana ili na sam blagdan sv. Lucije navečer, kuće s malom djecom bi obilazila žena ogrnuta bijelom konopljinom ili lanenom plahtom, tj. Luca. Ona je u svojim rukama nosila tanjur i nož. U tanjuru su obično bile oči neke domaće životinje poput kokoši, patke ili svinje. Luca je tražila od djece da mole, a djecu koja nisu znala moliti Luca je strašila govoreći kako će im izvaditi oči.
Oči na tanjuru simbol su sv. Lucije. Prema legendi, sveta je Lucija bila jako lijepa djevojka, a najljepše su joj bile oči, stoga su joj one kod mučenje bile izvađene i stavljene na tanjur.
Na blagdan svete Lucije izrađivalo se i božićne ukrase od krep papira. Tijekom izrade božićnih ukrasa na području općine Visoko običavalo se pjevati adventske pjesme, a djecu se učilo da pjevaju sljedeću pjesmicu:
"Božić, Božić, bata/ nosi kitu zlata./ Na čija će vrata,/ prosut kitu zlata?/ Na moja će vrata,/ prosut kitu zlata."
