Ministarstvo kulture i medija nedavno je dodijelilo titulu nacionalne prvakinje drame dramskoj umjetnici Ljiljani Bogojević, članici ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, višestruko talentiranoj i predanoj glumici koja je u svojoj bogatoj karijeri kazališne i filmske glumice ostvarila niz upečatljivih uloga za koje je dobila i prestižne glumačke nagrade.
- Moram priznati da sam bila iznenađena kada sam primila tu vijest. Prijavu je podnijela intendantica Senka Bulić, kojoj od srca zahvaljujem. No, da biste stekli ovaj, najviši glumački rang, koji odgovara statusu redovnog profesora na sveučilištu, morate proći i povjerenstvo Ministarstva kulture i medija. Kada mi je intendantica javila tu vijest, stvarno sam bila iznenađena, jer ne pripadam nikakvoj grupaciji, niti pak imam utjecajne prijatelje ili rodbinu. Drago mi je da sam dobila to priznanje, rekla bih u zadnji čas, jer sam ja ipak glumica pred mirovinom. Umjetnost se naprosto ne može tek odrađivati. Možda je to moguće u nekim drugim djelatnostima, ali u glumi to sigurno nije moguće. Umjetnost naime, mora proizaći iz kompletnog čovjekovog bića. Za razliku od pisaca ili slikara, koji stvaraju u samoći, taj se kreativni čin glumca događa pred publikom. Zato glumac, cijelim bićem, mora biti spreman i pripremljen. Ako glumac ne glumi neko vrijeme, brzo će, kao i sportaši, izaći iz kondicije. Naprosto moraš raditi na sebi i svaki glumac ima neke svoje metode kojima održava tu kondiciju, kako trenira mozak i mnemotehniku. Glumci moraju biti i fizički spremni, jer su neke uloge i fizički jako zahtjevne, a dodala bih da moramo biti spremni i u estetskom aspektu, jer izlazimo pred ljude ili pred kameru. Tu ne mislim na ispraznu ljepotu, nego na spoj unutarnje i vanjske ljepote – istaknula je Ljiljana Bogojević, nacionalna prvakinja drame što je bio povod za intervju.
Cijeli ste život posvetili glumi, jer ste glumiti počeli još kao učenica varaždinske Gimnazije?
- Budući da sam upisala kulturno–umjetnički smjer, između inih umjetnosti imali smo i kazališnu umjetnost. Ja sam doduše, htjela studirati kostimografiju, jer su svi moji u obitelji oduvijek šivali, pa sam i ja svoj prvi šos sašila s 12 godina. Pridružila sam se grupi iz našeg razreda koja je bila priljubljena uz kazalište, jer sam smatrala da ću se tako bolje pripremiti za prijemni ispit za kostimografiju. No, počela sam i glumiti. Prva predstava u kojoj sam nastupila bila je “Tristan i Izolda” Radovana Ivšića, koju smo igrali na podrumskoj sceni. Za predstavu nas je pripremao Petar Veček. Pokazalo se je da sam talentirana, počela sam razmišljati da studiram glumu, no, bojala sam se da anonimna djevojka iz Varaždina možda ima jako male šanse proći prijemni ispit na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Kako je prijemni ispit na Akademiji bio prije onog na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, prvo sam otišla na prijemni na Akademiji i prošla. Studij glume mi je bio jako lijepo razdoblje, bili smo odlična generacija. Studirala sam zajedno s Ivicom Barišićem, Čedom Martinićem i Franom Perišinom, s Ksenijom Pajić, Višnjom Babić, koja je sada ravnateljica Kazališta Trešnja, Cintijom Ašperger, koja je dramski pedagog u Kanadi, Maricom Vidušić i Dubravkom Ostojić. Jako smo se dobro slagali i podržavali, među nama nije bilo zavisti. Diplomirala sam u klasi velikog Izeta Hajdarhodžića, s Brechtovom “Prosjačkom operom”. Zanimljivo je spomenuti da je u predstavi svirala i tada popularna grupa Le Cinema. Dobili smo aplauz koji je trajao dulje od dvadeset minuta, Akademiju smo doslovno digli na noge..
Kako je nacionalna prvakinja drame postala glumica, što je radila u Skopju, koje su joj najdraže uloge i zašto kaže da je gluma najljepša profesija na svijetu, pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
