Danas je Uskrs pa je red da predstavimo uskrsne običaje u varaždinskom kraju. Riječ je o crkvenim i narodnim tradicijama koje se isprepliću stvarajući cjelinu uskrsnog svetkovanja.
U potrazi za osobom koja će nam ispripovijedati nešto detaljnije o tim običajima nismo trebali ići daleko, samo do varaždinskog muzeja, kod Ljerke Albus, muzejske savjetnice na Etnografskom odjelu.
– Uskrs je blagdan koji pada u proljetni običajni krug, njime se slavi spomen na uskrsnuće Kristovo i ponovno buđenje novog života. Običaji koji se vežu uz njega su molitve, post, uskrsni krijesovi, procesije, blagoslov cvjetnih buketića i uskrsnog jela, obredna hrana, blagoslov kućnih ognjišta, bojanje jaja, uskrsno darivanje i čestitanje – opisala nam je Ljerka Albus.
Proslava Uskrsa započela je u davnom 2. stoljeću, kada je Rimska crkva počela slaviti godišnji spomen vazmenog otajstva smrti i uskrsnuća Kristova, a od prastarih vremena čovjek je na neki način obilježavao kraj zime i radovao se proljeću.
Pretkršćanska tradicija
– Misterij Uskrsa je i misterij prirode i proljeća još od poganskih dana. Uskrsni običaji i njihovo značenje mješavina su kršćanskih i starijih pretkršćanskih tradicija. Do danas oni su stilizirani i profanirani, posebno u gradskim sredinama, a ostala je većinom simbolika – dodaje.
Prvi uskrsni običaj u razdoblju korizme povezan je s Cvjetnicom, nedjeljom prije Uskrsa, a riječ je o vezivanju cvjetnih buketića.
– Cvjetnica je obilježena blagoslovom cvjetnih buketića, u našem kraju zvanih „puškica“, složenih od cica maca, drijenka, narcisa i drugih vrsta cvijeća i zelenila. Blagoslovljene na misi, one se do sljedeće godine čuvaju u kući ili drugim prostorima, čime se zaziva zdravlje i plodnost ukućana i blaga – objasnila je muzejska savjetnica.
Nakon Cvetnice slijedi Veliki tjedan, u kojem su najznačajniji dani trodnevlja – Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota, tijekom kojih se „vežu“ crkvena zvona, a umjesto njih se tijekom svete mise koriste čegrtaljke ili šibe, dodaje.
– Na Veliki petak zabranjuje se rad na zemlji, jer Isusovo mrtvo tijelo već počiva u zemlji. Velika subota dan je kad se boje jaja, pisanice. Taj običaj potječe iz pretkršćanskih vremena, a jaja su šarali već stari Slaveni i Germani. Pisanica dolazi od staroslavenske riječi „pisati“, što znači i slikati.
Na taj dan prisutan je i običaj posvete kućnog ognjišta posvećenom gubom, vrstom drvenaste gljive, koja raste na kori drveta – rekla je.
Vuzmenka ili vuzemnica
Paljenje uskrsnih kresova u narodu zvanih vuzmenka, vuzelnica, vuzemnica također je jedan od narodnih običaja koji se i danas njeguje.
– U selima zapadno od Varaždina ima specifični oblik visokog stošca, a gradnja iziskuje izrazitu spretnost i umješnost. Simbolika se do danas izgubila, ali gradio se na istaknutom mjestu u prirodi kako bi svjetlost vatre zaštitila što širi okoliš od zlih sila i vještica – opisala je.
Priprema vuzmene košare također je jedan od običaja. Košara puna hrane pokriva se najljepše vezenom krpom i odnosi u crkvu na posvetu. – Najznačajnije mjesto ima kuhana šunka s hrenom, kuhana jaja, makovnjača i orahnjača ili kuglof. No gazdarice pripremaju i drugu vrstu uskrsnih delicija, jer uskrsni stol mora biti bogat i obilovati hranom.
Priprema se juha od domaće kokoši, kuhano meso s umakom od hrena ili rajčice, pečena patka ili pura s mlincima, razne vrste salata i svake vrste slastica – kaže naša sugovornica. Određene životinje također su uskrsni simboli, kao „picek“ i zec. Jaje i izlazak pileta iz ljuske simbolizira buđenje novog života.
– Lik zeca nešto je noviji motiv u našim uskrsnim običajima. U naše je krajeve došao iz Njemačke, gdje je poznat kao pratitelj staronjemačke boginje plodnosti. Time se i zecu pridaju simboli plodnosti, a istodobno mu se pripisuje i uloga darovatelja uskrsnih darova, koje ostavlja u uskrsna gnijezda – zaključuje Ljerka Albus.
