Život je čudesan kaos. Tako su Tea Pavlek, varaždinska biotehnologinja koja desetak godina živi u Ljubljani, i Ljubljančanin Žiga Turk, saželi svoje jednogodišnje putovanje po zemljama Bliskog istoka i južne Azije, putovanja koje su započeli prošle u Sloveniji, a nakon prolaska kroz Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku, Tursku, Gruziju, Armeniju, Iran, Turkmenistan, Uzbekistan, Kirgistan, Indiju i Nepal, početkom ove godine završili u Šri Lanci i Andamanskim otocima. S brojnim znatiželjnicima koji su se okupili protekle subote u varaždinskom Long playju, podijeli su doživljaje s tog uzbudljivog putovanja, i to uglavnom one koji se odnose na boravak u Nepalu koji je, sasvim neočekivano, postao vrlo opasan…
U Kathmandu
- Nepal je zemlja koja je apsolutno drugačija od svega što obično znamo i što držimo da se podrazumijeva. Ne samo zbog toga što se nalazi na području Himalaja nego i društvenih i socijalnih prilika - ustvrdila je Tea Pavlek dodajući da toga možda nisu svjesni svi koji odu tamo na tjedan-dva, pa dožive i pamte samo lijepe trenutke.
U Kathmandu, glavnom gradu Nepala, još i danas se vide teške posljedice snažnog potresa koji tu prijestolnicu pogodio prošle godine.
- Većina putnika boravi u jednom dijelu Kathmandua, dok treba određeno vrijeme da se stvori cjelovitija slika načina života u njemu koji nije nimalo lagan, pogotovo kada je Indija uskratila dostavu benzina i plina zbog promjene zakona, a uzmanjkalo je i medikamenata, dok je struje i vode bilo svega po par sati na dan - ukazala je Tea.
Ulične trgovine s figurama raznih božanstava, koje svjedoče o mješavini budizma, hinduizma i drugih drevnih religija, čine tipičnu sliku ulica glavnog grada Nepala s hramovima koji su još djelomično razrušeni jer malo je toga od međunarodne pomoći stiglo do stradalih zbog visoke korupcije, odnosno vlasti koja kao da joj nije stalo do građana jer su prepušteni sami sebi.
- Ima toliko etičnih zajednica i vjerovanja da se čini kao da ni sami stanovnici ne znaju kome pripadaju. Shvatiti u što vjeruju za nas je složeno jer sasvim drukčije gledaju na postojanje, život, smrt…- ukazala je Tea napominjući da su na ulicama svete krave, ali se svetim smatraju i stabla, osobito starih drveća koja oko sebe imaju mali hram, a religiozna je biljka i konoplja.
Trekking visoravnima
No, postoji i druga strana. To su, primjerice, bogate tržnice sa svježom hranom s kojom su se uglavnom hranili jer je to najbolje jamstvo da putnik neće imati problema s prehranom. Tako ni oni nisu imali nikakvih teškoća na svom trekking putovanju koje su počeli iz Pokhara.
- Mi smo odabrali Annapurna base camp, koji je dobio ime po vrhu od 4.200 metara, jer je lijep i zahtjevan, a opet siguran i ne trebate vodiča. Hodajući prosječno oko šest sati dnevno, mi smo tu rutu svladali za šest dana. Visinska razlika je velika, često se penješ i spuštaš, pogotovo prvih dana kada se hoda po kamenim stubama, ali zbog ljepote okoliša ne mislite na umor i samo hoćete ići dalje - naglasila je Tea.
Uz staze, osobito na vjetrovitim mjestima često su nailazili na raznobojne zastavice s molitvama koje su simbol pet osnovnih elemenata iz vjerovanja lokalnog stanovništva.
- Staze ne održava država, već lokalno stanovništvo koje nam je priredilo program nakon što smo donirali novac kojim popravljaju staze. Noćili smo u sobicama koje koštaju oko 15 kuna, ali u njima često nema ni struje ni vode - upozorila je Tea koja sa Žigom vodi blog i portal www.amazingchaos.com.
Put ih je dijelom vodio kroz džungle koje se smatraju svetim mjestima, tako da se u njima susreću mali hramovi pa tako u njima nema prehrane na bazi mesa.
- Vraćali smo se autobusom, i to dijelom vozeći se na krovu, ali od toga smo brzo odustali jer je opasno zbog žica i sličnog - prisjetio se Žiga dodajući da se 150 km vozi osam sati.
Napad u nacionalnom parku
Nakon Annapurne, uputili su se u Chitwan, nacionalni park s najvećim brojem zaštićenih vrsta životinja.
- Odlučili smo se na tracking kroz džunglu s dva vodiča koji su nam na početku objasnili kako se valja ponašati u slučaju susreta s divljim životinjama. Tako, ako bi došao divlji slon, trči se u gustu šumu. Zatim, ako krene nosorog, trči se cik cak i penje na drveće, dok u slučaju napada medvjeda naputak je bio da se svi okupimo i vičemo - prisjetila se Tea.
Prolazeći kroz lijep krajolik džungle životinje su im bile gotovo na dohvat ruke, a njihovi tragovi su im bili na putu. U jednom trenutku, međutim, njihovo je uživanje naprasno je prekinuto.
-U dvije sekunde iz žbunja je medvjed izletio između mene i prvog vodiča koji je pao, kao i ja. Pokušala sam ustati i trčati, ali nisam mogla zbog trava u koje sam se zapetljala. Okrenula sam se na bok, što me spasilo od težih ozljeda medvjeda koji me pandžama ulovio u predjelu boka, a zatim glavom krenuo prema mojoj glavi, ali sam podigla ruku koju mi je čeljustima slomio - prisjetila se Tea koju su od medvjeda spasili Žiga i drugi vodič koji ga je udario palicom.
Imala je, kako je naglasila, velike sreće što nije teže ozlijeđena, ali i ta ozljeda koju je zadobila zahtijevala je brzu medicinsku pomoć.
U školi
- Imali smo sreće da se u moje spašavanje uključio vlasnik pansiona u koji smo se smjestili. Vozili su me u kanuu rijekom do obale, a zatim odvezli u bolnicu u kojoj je operacija dobro prošla. Liječnici su govorili engleski, tako da smo se dobro razumjeli. Higijena nije kao kod nas, ali dobivala sam antibiotike, pa i morfij. Sve je išlo dobro. Posebno bih izdvojila medicinske sestre. No, budući da u bolnici nema puno osoblja, uz vas uvijek mora biti netko iz obitelji - napomenula je Tea.
Međutim, vlasnik pansiona dovozio joj je u bolnicu rižu s mlijekom.
- Ti ljudi su jako dobri i nesebični. U Nepalu i svim zemljama kroz koje smo putovali susretali smo dobre ljude. Koliko god da im je loše, trudili su se biti dobri i pomoći. I to je bit cijelog puta: da je svijet zapravo dobar, da sve što čujete negativno zapravo zato jer dobrim dijelom je loše lakše prodati - ustvrdila je Tea.
Isto tako, kako je uvjerena, sve što se događa ima neki smisao, a i u lošim događajima ima i dobrog.
- Tako sam u bolnici bolje upoznala vjerovanja, običaje i ljude Nepala. Jednog dana do mene je došla gospođa Munu, koja zajedno sa suprugom Chiranom vodi školu s internatom u kojoj se školuju i napuštena te zlostavljana djeca. Tako oni, uz svoje dvoje, još imaju petnaestero djece koju su posvojili. Ponudila mi je da se oni brinu za mene i tako je počelo naše prijateljstvo - prisjetila se Tea koja je sa Žigom i ove godine otišla u Nepal na novi, 14 dnevni trekking od 150 km, ali prvenstveno da bi posjetili ljude s kojima su se upoznali, a osobito supružnike koji vode školu.
