Predstava „Palikuće“ u režiji gostujućeg redatelja Ivice Kunčevića nisu avangardna ni subverzivna predstava, ali su predstava koja je uspjela dočarati nenametljivu poetiku „izricanja onog neizrecivog“ Maxa Frischa, autora teksta po kojem je predstava napravljena. Mogla bi se predstava prvoloptaški nazvati alegorijom Hrvatske kao kuće podignute na bačvama benzina, njezinih nesposobnih državnih službi utjelovljenih u koru vatrogasaca i njezinih licemjernih, malodušnih državljana nesposobnih da se odupru zlu utjelovljenima u likovima Jozefa Horvata (Pero Juričić) i Gospođe Berte (Ljiljana Bogojević). Mogla bi biti, ali mogla bi biti i metafora koječega drugoga, na primjer, medija, što se u nekoliko situacija i eksplicitno navodi u songovima kora, no nije jasno tko bi točno bili palikuće u aktualnoj društvenoj stvarnosti: političari, ratni veterani, suci, novinari, građani ili svi oni zajedno?
Važno je ono neizrecivo
Pa čak i kad bismo potvrdno odgovorili na to pitanje, ponovo ne bismo došli do jednoznačnog tumačenja, jer cijelo vrijeme pritom kao da neki smisao koji ne možemo definirati, ali ga osjećamo, izmiče. Zato predstava uspješno rezonira s poetikom Maxa Frischa, koji u svojim predavanjima objedinjenima pod nazivom Crni kvadrat, piše: „Važno je ono neizrecivo, bjelina između riječi, riječi koje uvijek govore o sporednim stvarima koje zapravo ne mislimo.“, poetika koja u sjećanje priziva „Mrtvu svadbu“ redateljice Natalije Manojlović, premijerno prikazanu u varaždinskom HNK-u krajem prošle godine.
Radnja se, za one koji pate na fabulu i muving, može opisati u nekoliko rečenica. Vlasnik kuće, usprkos vijesti o grupi palikuća koji se useljavaju u kuće kako bi ih spalili, prima jednog neznanca za koga se uistinu ispostavi da je palikuća te na kraju sudjeluje u spaljivanju vlastitog doma.
Reći da je predstava alegorija Hrvatske, što smo stavili kao najavu u naslov novina, može privući nekoga tko će očekivati pošalice i doskočice temeljene na stereotipima, ali taj će gledatelj vjerojatno iz kazališta izaći razočaran.
Društvo „oguglalo“ na podražaje
Isto tako, reći da je predstava angažirana i subverzivna, jer je takva bila osamdesetih godina, nešto je što zahtijeva dužu raspravu. Na presici je glumac Marinko Prga iz temelja potkopao njezinu subverzivnost i angažiranost, jer je društvo toliko „oguglalo“ da ga teško nešto može uznemiriti iako će neki reći i da proces pisanja sam po sebi spada u angažirano, subverzivno djelovanje, no to je drugi par rukava, isto kao što je i drugi par rukava kronični nedostatak takvih, u nedostatku boljeg izraza, nazovimo ih "frljićevskih" predstava u varaždinskom kazalištu, što bi bila dobra i potrebna tema za neku tribinu ili okrugli stol.
Redatelj Ivica Kunčević na presici je rekao da je lajtmotiv predstave misao „Laž se najbolje sakrije istinom“, što rezonira s rečenicom Maxa Frischa „Istina se ne može opisati, samo izmisliti.“ Upravo s tom poražavajućom nemoći da se opiše stvarnost, koju je švicarski pisac naglašavao, nekako su se na spomenutoj presici pomirili i tvorci predstave izbjegavajući dati konkretan odgovor na novinarsko pitanje što je značenje komada. Govorili su to pomalo rezignirano, vjerojatno i sami svjesni da ne mogu dati jednostavan odgovor, ali svjesni da novinarima treba barem baciti nekakvu kost.
Kada bih kao netko tko je zadužen da napiše osvrt na predstavu morao ukratko reći što je u konačnici autor „želio reći tim komadom ili romanom“, taj odvratni edukativni rudiment, crvuljak kojim još uvijek mahnito mašu učitelji i učiteljice pred nosom učenika utjerujući im strah u kosti, odbio bih izricanje zaključka i otišao tako daleko da bih rekao da je Max Frisch svojim tekstom ušao u kod svakog ljudskog odnosa (obitelj, brak ili zajednica dvoje ljudi), kao i svake ljudske tvorevine (država), jer im kad-tad neminovno slijedi sagorijevanje do pepela, za koje su si sami, svojim postupcima, ili jednostavno biološkom inercijom življenja, „sami krivi“.
Gledatelj partner
U „Crnom kvadratu“ Max Frisch govori o posjetu jednog ambasadora ruskom državnom muzeju Ermitažu. Ambasador je želio vidjeti poznatu sliku Kazimira Maljevića „Crni kvadrat na bijelom polju“ skrivenu u podrumu muzeja. Nije mu bilo jasno zašto skrivaju tu sliku, jer kad bi ju i izložili, narodu bi ta slika bila bezvezna u odnosu na slike socijalističkog realizma koje veličaju rad.
„Varate se – narod ne bi mogao razumjeti smisao crnog kvadrata, ali vidio bi da postoji i nešto drugo osim društva i države.“, odgovorili su mu.
Da bi se predstava gledala s osjećajem intelektualnog užitka, u književnoj teoriji zvanim „jouissance“, potrebno je određeno predznanje i doza ljubavi prema umjetnosti općenito, a popriličan broj slobodnih mjesta u kazalištu na premijeri pokazuje da to nisu vrline koje je lako njegovati, što samo dokazuje da je predstava izvanserijska. Poslužimo se za kraj još jednom parafrazom Maxa Frischa: redatelj se prema gledatelju ponio kao prema „partneru“, iz čega proizlazi komunikacija i mogućnost interpretacije, a ne kao prema „publici“, kojoj se redatelji krevelje kako bi joj imponirali.
O predstavi:
Prema prijevodu Marijana Novaka za izvođenje priredio Ivica Kunčević
Redatelj: Ivica Kunčević
Scenograf: Ivica Kunčević
Kostimografkinja: Danica Dedijer
Oblikovanje rasvjete: Zoran Mihanović
Suradnik redatelja: Dražen Krešić
Autor glazbe: Vid Novak Kralj
Inspicijent: Vedran Dervenkar
Asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
LICA
Gospodin JOZEF HORVAT Pero Juričić
Gospođa BERTA, njegova žena Ljiljana Bogojević
ANA, služavka Hana Hegedušić
ŠMIC Stojan Matavulj
VILI Marinko Prga
Dr KOPP Sunčana Zelenika Konjević
POLICAJKA Beti Lučić
DUŽNOSNIK Marija Krpan
KOROVOĐA Karlo Mrkša
KOR VATROGASACA
1.)Darko Plovanić
2.)Filip Eldan
3.)Nikša Eldan
4.)Vid Novak Kralj
DEŽURNI PREDSTAVE Zdenko Brlek
