- Najveća mi je nagrada kad mi je dijete sretno, kad me zagrli i poljubi, kad mi kaže “mama”. Jer takvo dijete, koje nema roditelja, nema se kome požaliti, nema koga pitati za savjet... Mi smo im drugi roditelji i kad im pružimo ljubav, vidim da su sretni... i to mi je najdraže. Kad su oni sretni, sretna sam i ja – ovako nam je na pitanje što joj je najveća nagrada odgovorila udomiteljica Ana Mikulek (67) iz Nove Vesi Petrijanečke, dobitnica ovogodišnje Nagrade za životno djelo Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
U proteklih 38 godina udomila je 13 djece.
- Udomiteljstvom se bavim od 1985. godine i nikad nisam požalila, i da sam sada mlađa, ponovila bih isto. A za udomiteljstvo me motivirala ideja da naša kći, koja je tada imala tri godine, ima društvo. Pomislili smo “Pa zašto ne bismo uzeli jedno dijete u naš dom”. I tako je sve počelo. Uglavnom sam udomljavala malu djecu, bebe, tako je zapravo i lakše. Odgajaš ih od početka, a i djetetu smo tad mi kao pravi roditelji, mi smo onda “mama i tata” - rekla nam je.
Tužna sudbina djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi motivirala ju je na daljnje udomljavanje.
- Jako sam emotivna i dirnulo me kad god sam na televiziji vidjela djecu bez roditelja, djecu koja čekaju da ih netko zagrli, primi u svoj dom, a nemaju nikoga. To me najviše motiviralo da se bavim udomiteljstvom. Jako smo zavoljeli tu djecu – ispričala nam je gospođa Ana.
"Mama, nemoj plakati, budi hrabra!"
Maleni Sandi, 4,5-godišnji dječak koji osvaja iskričavim pogledom i širokim osmijehom, 13. je udomljeno dijete u domu gospođe Ane i njenog supruga Milana (68). Kada trčkara uokolo i priča o tome gdje je sve bio, što je vidio i koje mu je omiljeno jelo, teško je povjerovati da je taj veseli dječak bubrežni bolesnik.
- Sandi je došao k nama kad je imao 8 mjeseci, iz bolnice su nam ga doveli. U početku su nam rekli da će kod nas biti mjesec dana, međutim, razbolio se i morao je u bolnicu, prvo u Varaždin, zatim u Zagreb. Ima nefrotski sindrom minimalne promjene, što znači da mu bubrezi prestaju raditi – pojasnila je.
- Jako smo ga i previše zavoljeli, ne mogu vam to opisati. Kad sam ga jednom prilikom ostavljala u bolnici u Zagrebu, plakala sam, a on me zagrlio i rekao mi: “Mama, nemoj plakati, budi hrabra!” - kazala je s drhtajem u glasu.
U tiskanom izdanju Varaždinskih vijesti pročitajte i o svakodnevnoj dijalizi i drugim problemima koje Sandijeva bolest nosi sa sobom, koje trenutke gospođa Ana najviše pamti iz svog dugogodišnjeg udomiteljskog staža, jesu li razmišljali o posvajanju, ali i što ona vidi kao razlog sve manjeg broja udomitelja...
