Varaždinski branitelji dali su veliki obol u obrani Vukovara, a Dalmatinski portal donosi do sada neispričanu priču Dragutina Špaca. Iz rodnog Varaždina otišao je u Vukovar kao pripadnik policije, branio grad heroj do posljednjeg dana, proveo 269 dana u srbijanskim logorima, a o njegovom čuvenju na bojištu dovoljno je reci da mu je zloglasni Arkan preko Motorole prijetio da će mu 'oderati kožu kada ga uhvati'. Na vukovarskom ratištu je vodio minobacačku ekipu koja je neprijatelju zadavala ogromne gubitke.
No, krenimo redom... Vojni rok je odslužio 1980. godine u Makedoniji, tu je naučio baratati svim oružjem pješadijskog tipa, tako i minobacačima, a u policiju se prijavio 1990. godine.
- Sve je u meni govorilo da će se nešto dogoditi, nisam znao što, ali sam morao biti dio toga, pa sam se '90. prebacio u policiju, prošao tečaj i zaposlio u Policijskoj postaji Ivanec – govori nam Dragutin Špac, danas 64-godišnjak.
Varaždinske policajce su upućivali u Ilok i Vukovar da održavaju red, Hrvatska vojska tada još nije bila ustrojena, a na terenu bi bili po dva tjedna.
- Znali smo što se događa, ipak je već počeo rat u Sloveniji koja je nama jako blizu. Potpisali smo izjave da ćemo biti lojalni Republici Hrvatskoj, mogli su nas poslati bilo gdje, a nas su u lipnju 1991. usmjerili prema Vukovaru. Išlo bi nas po oko 200. 'Idem na posao', rekao bih svojoj obitelji pred odlazak.
Minobacači bez nišana
Kaže da je pravi rat u Vukovaru počeo 14. rujna, tada su i suborci vidjeli kako se dobro snalazi s minobacačima pa su mu povjerili najviše cijevi.
- Kada je krenuo neprijateljski opći napad bila je katastrofa, taj dan smo s dva minobacača ispalili 302 komada, non-stop smo pucali, cijevi su bile užarene. Drugi dan sam shvatio da nam je fizički neizdrživo iz podruma nositi granate, pa sam preustrojio obranu. Granate smo ostavili na više mjesta, nezaštićene, to je bilo jako pogibeljno, ali smo tako bili brži i učinkovitiji - otkriva branitelj.
- Minobacači su nam bili bez nišana, visinu smo podešavali vinogradarskim zatezačima, nišanili preko busole i zidarske špage s viskom. Sreća je bila što je s nama bio domaći policajac Ljubomir Jarić, koji je bio kućni majstor i dobro je poznavao teren te navodio gdje da pucamo. U tom trenutku je to bilo presudno, a kasnije sam sate i sate proveo u izviđanju i obučavanju svojih izviđača - priča nam Špac, pa nastavlja:
- Kako nisam imao vremena računati i ciljati neprijatelja nakon što ga uočimo, unaprijed sam predvidio gdje mogu napadati, napravili smo preko 500 izračuna. Moji izviđači bi samo rekli koordinate i mi bismo punili i pucali. Napravio sam 'granicu' koju oni ne smiju prijeći, jedno 600-700 metara od naši linija. Minobacačkom vatrom smo pokrivali od tih 600-700 metara do dva kilometra u dubinu prema njima. Moram istaknuti izviđače Šprajcera i Milera koji su ušli u dimnjak nove škole u Borovu, izbili van ciglu i dojavljivali mi kretanje neprijatelja. To je bio velik rizik jer je jugovojska gađala sve povišene objekte. Zoran Gruber se popeo na osmatračnicu odakle se najavljivao dolazak vlakova te mi navodio kretanje neprijatelja, time smo spriječili njihov veći prodor u Vinogradsku ulicu. U njihovom časopisu 'Narodna armija' pukovnik je napisao da je u napad krenulo 2600 vojnika, a nakon našeg djelovanja ih se vratilo 1900.
Neprijatelj je imao sve borbeno-taktičke prednosti osim jedne – vidljivost.
On je, praktički, radio suprotno od onoga što su ga učili u vojsci, jedino je tako mogao imati prednost nad moćnijim neprijateljem. Znao je Špac da JNA koristi sustav triangulacije, kojim se izračuna odakle je doletjela granata te dobiju koordinate, zato je ustrojio fleksibilnu i mobilnu minobacačku obranu u kojoj je bilo i netipičnih borbi prsa o prsa. Kada je završio u zarobljeništvu, posebno su ga zapovjednici ispitivali o taktici obrane, može se reći da je zaslužio respekt jugooficira. No o tome kasnije.
Počeo je brutalni rat, ali se još moglo izlaziti iz Vukovara, došlo je vrijeme za standardnu rotaciju.
- Od nas 185 ja sam jedini dao službeni zahtjev da ostanem. Moj neposredni zapovjednik Ivan Piskač mi je govorio: 'Pa nemoj ostajati, idemo svi skupa kako smo došli, dolaze drugi...'. Računao da se oni neće snaći ako ih bacimo u vatru, a ja sam već imao iskustva s minobacačima, dobro smo neutralizirali napadače.
Špac napominje da je 80 posto ljudi u Vukovaru, s obje strane, stradalo od granata.
- Radio sam im minobacačke stupice. Kada bi napadali u pješadijskom ustroju, s dva-tri tenka i pješaštvom, jednim minobacačem bismo pucali ispred njih, drugim iza, a svim ostalim poklopili sredinu. Kada si u kukuruzu i nemaš dobru preglednost, ne djeluje jednako kada ti kolegu pogodi metak ili kada ti prijateljev mozak prsne u tebe - govori nam branitelj, a potom u detalje priča o nevjerojatnim gubicima koje je nanosio neprijateljima.
- Autobusima su dovodili vojnike u farmu Orlovaču, koja je bila omeđena visokim zidovima. Mirno sam čekao da ih sve dovedu na taj mali prostor, bio je ogroman broj autobusa, a potom smo ih zasuli minobacačkim granatama od 120 mm. Neutralizirali smo ih i prije nego što su krenuli u akciju - sjetio se vukovarski branitelj, a kaže da je takvih eliminacija bilo toliko da bi se nekada pitao rješavaju li se možda Srbi na taj način nekih ljudi.
Suludo mu je bilo da ne mijenjaju taktiku koja im donosi smrt. Puno smrti.
Vijest koja je razveselila branitelje Vukovara
Takozvana Jugoslavenska narodna armija i četnici redovito su bili izbacivani iz stroja prije nego što bi uopće krenuli u napad, a ovaj podvig se prepričavao:
- Pogodili smo tenk dva kilometra udaljen od naših linija! Tenk je išao naprijed, a iza njega 400-500 vojnika. Kako je bilo dosta daleko od prve crte, bila mu je otvorena kupola. Pogodili smo točno kroz kupolu! Nama je bila javljena lokacija neprijatelja, ali naravno da je ovdje presudan bio faktor sreće.
Brzo se proširila ova vijest, pa je do Zagoraca došlo bar 40-50 branitelja kako bi im čestitali.
- Svakoga bismo ponudili pijačom. Zove me Štef Martinčević, koji je bio s harmonikom, sa strane i kaže mi: 'Ako još nekome kažeš da smo tog tenka pogodili, ja ću te s lopatom'. 'Pa kaj je Štef?!', odgovorio sam mu. A on meni: 'Pa kaj ne vidiš šta se događa, sve nam budu popili!'
Varaždinci s minobacačima su radili dar-mar tijekom cijele opsade Vukovara, iako se radi o agresorskim vojnicima, mučno je prepričavati akcije koje su kao rezultat imale kamione leševa. Vraćali su se cestama kojima su planirali ubiti 'grad heroj'. Izdvojit ćemo samo situaciju kada im je javljeno da su se arkanovci probili u jednu ulicu, oni su ih brzo zasuli minobacačkim granatama, a nakon toga je pala Arkanova prijetnja da će Špaca živog oderati. Neutralizirali smo većinu postrojbe, njih 90, ostaci tijela bili su vidljivi i po zidovima kuća.
Ali da ne nabrajamo dalje, prebacit ćemo se na sam kraj, kada se vidjelo da obrana grada neće izdržati, moral branitelja je bio pao i uglavnom se gledalo kojim putem ići u proboj da se spasi glava. U takvom trenutku Dragutin Špac se odlučuje za nevjerojatno hrabar čin. Kako je njegovim suborcima nestalo municije, sa Slobodanom Čovranom je Renaultom 4 otišao po opskrbu iza neprijateljske linije!
- Gledao sam kako četnici tjeraju zarobljene starce jednim kolničkim trakom, a ja sam drugim prošao kraj njih na dva metra udaljenosti. Računali su da sam njihov. Da stvar bude gora, automobil mi je ostao bez goriva pa sam se prebacio u 'stojadina' na koji sam naišao. Trpao sam u njega municiju, dva mitraljeza, čak i konzerve i pršute. Kako sam promijenio vozilo, strah me bilo da me naši ne napadnu kada se budem vraćao. Sve je dobro prošlo, ali kada smo vadili sve što sam doveo, udre tenkovska granata! Bacila me daleko, mislili su da sam mrtav. Sat vremena nakon udara sam kamenčiće vadio iz lica, a u pršutu i konzervama sam našao gelere. Pršut me spasio sigurne smrti. Cijelim tijelom sam vibrirao, pola litre žestokog sam trebao popiti da sperem okus zemlje koja mi je napunila usta.
Pad grada heroja
Bilo je još dosta zanimljivih detalja iz tog razdoblja, ali ćemo izdvoji Špacovu ulogu 19. studenoga 1991., obrana Vukovara je već kapitulirala, par tisuća civila i branitelja sklonilo se u tvornicu Borovo (obućara), koja je bila u okruženju, tenkovi su već rušili gornje katove.
- Dok su naši zapovjednici išli na pregovore o predaji, ja sam ostao u obućari Borovo, nisam želio ići jer su neprijatelji znali koliko su imali poginulih od minobacača, pa bi me vjerojatno odmah ubili. Nakon dojave Nevenka Mauzera kakav masakr rade na Trpinjskoj, otišao sam do neprijateljskih linija i zatražio razgovor s njihovim zapovjednikom. Došao je kapetan prve klase i sa mnom krenuo u obilazak tvornice i to smatram njegovim junačkim činom. Uveo sam ga u zgradu da mu pokažem kako unutra nema par tisuća boraca, kao što su tvrdili, nego su većinom žene i djeca. Ipak, odveo sam ga i da vidi stol na kojem je bilo brdo protuoklopnog oružja, tako da zna da će i oni pretrpjeti gubitke ako se odluče za napad. No, nije oficir znao da mi nemamo punjenja i da nam je to oružje beskorisno, odnosno da smo gotovo goloruki.
Na koncu je naš sugovornik završio u srbijanskim logorima (Stajićevo, Niš i Srijemska Mitrovica), a što su tamo branitelji preživjeli se već dosta zna. Špac se doslovno prepolovio, sa 100 kilograma pao je na pedesetak. Kada je međunarodni Crveni križ došao u kontrolu uvjeta, njihova predstavnica, žena iz Švicarke, pitala je zarobljenike kako su.
- Mi smo samo šutjeli. Makedonka, koja je tu bila kao prevoditeljica, počela je jecati, plakati. Nitko od nas nije riječ rekao, a znale su kako nam je.
Sram i ponos
Nakon 269 dana provedenih u logorima, razmijenjen je, a prva mu je želja bila - popiti gemišt! Nakon ovakvog ratnog puta i rijetko viđene hrabrosti, nevjerojatno zvuče ove njegove rečenice:
- Sram me bilo vratiti se kući. U glavi mi je bilo da smo izgubili bitku i nismo ispunili svoju zadaću.
No, sve se to promijenilo kada je došao u matičnu policijsku stanicu...
- Cijelo selo me čekalo! Izgrlio sam se s roditeljima, prijateljima, susjedima, ne možeš vjerovati koja je to energija bila! Ta zahvala mi je bila dovoljna za sve što sam proživio...
Za kraj nam je rekao:
- Osim stvaranje hrvatske domovine, najvrjednije je prijateljstvo stvoreno u ratu.
