- Bilo je to baš simpatično putovanje – prisjećaju se sa smiješkom Varaždinka Selma Vajzović (31) i Međimurec Nikola Prprović (32) jedini iz našeg kraja upisani u slavnom kafiću Rum Doodle Bar podno Himalaje u nepalskom gradu Kathmandu jer su se popeli na jedan od vrhova Himalaja, Island Peak nadmorske visine od 6189 metara.
Kažu bio im je to najizazovniji vrh dosad na koji su se penjali, a sa sobom su nosili 70 kilograma opreme. Na put od ukupne dužine 200 kilometara planinarenja i alpinizma krenuli su iz Varaždina 29. listopada, a vratili se 25. studenoga, a na pitanje zašto baš Himalaja kažu da su nakon svih obližnjih i „domaćih“ planina željeli nešto izazovnije.
- Putovanje je bilo organizirano tako da smo svaki dan spavali na drugom mjestu u nastambama puno skromnijima od naših planinarskih domova. Praktički imate samo krov nad glavom, prostor se ne grije jedino u vrijeme večere od 18 do 20 sati. Stalno ste u termo hlačama, tajcama, čarapama i kapi. I tako „zabundani“ spavate u vreći u tim, tzv. lodgevima (nepalska verzija planinarskog doma), a vani se temperatura po noći spusti i do minus 20. Na putu su ukupno bili 25 dana, a tzv. trekking, odnosno planinarenje koje traje više dana u komadu, trajao je 18 dana. Od toga im je 15 dana trebalo da dođu podno vrha Island Peak koji su odlučili popeti. Penjati su se na sami vrh, okovan ledom i snijegom, počeli u noći u 1 sat, a osvojili su ga oko 7 ujutro nakon čega je slijedilo spuštanje niz liticu koje je trajalo do podne.
-Tijekom uspona koji je trajao oko šest sati radili smo pauze od nekoliko minuta. Samo naše penjanje je izgledalo tako da smo u 1 sat u noći krenuli iz baznog kampa, odnosno s 5080 metara nadmorske visine. Prvo smo oko tri sata strmo hodali po samom kamenju te smo došli u zonu snijega i leda gdje smo navlačili opremu za penjanje i tada je krenuo tehnički dio odnosno penjanje dodatna tri sata po ledu - prisjećaju se sugovornici, dodajući da su napravili visinsku razliku od 1100 metara.
Napominju da je na tim visinama već 50 posto manje kisika pa se više umarate i svaki potez zahtjeva određeni napor. Uz to, budući da su napravili 1100 metara visinske razlike, počeli su osjećati simptome visinske bolesti.
- Simptome visinske bolesti neki znaju osjećati već na 3000 metara nadmorske visine i to je individualno. Ozbiljni je to znak da treba stati i tijelu dati vremena da se prilagodi na nadmorsku visinu. Kada bi napravili značajniju razliku u nadmorskoj visini napravili bi pauzu od dva dana i tijelo prilagođavali. Primjerice došli smo do određene točke gdje smo prespavali, a ujutro kada smo se probudili krenuli bi više, ali se opet vratili natrag prespavati i tako bi tek treći dan krenuli dalje. Na taj način tijelo ima više vremena aklimatizirati se na višu nadmorsku visinu koja slijedi – objašnjavaju.
Kako su se pripremali za ovako ozbiljan poduhvat i kakvu su avanturu proživjeli čitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
