Hana Hegedušić, članica ansambla HNK Varaždin samo u ovoj kazališnoj sezoni u svojem je matičnom kazalištu ostvarila tri iznimne uloge, za svoja je glumačka ostvarenja i izniman dugogodišnji doprinos kulturi grada Varaždina nedavmo primila Medalju Grada Varaždina, a za ulogu Yvette Pottier u predstavi “Majka Hrabrost i njezina djeca” nominirana je za nagradu Zlatni studio za najbolju žensku kazališnu ulogu.
U velikom uzletu
- Silno volim i želim raditi, stvarno jako volim svoj posao i što ga duže radim, sve ga više volim. Zauzvrat ne očekujem priznanja i nagrade, te neke javne prostore i zvjezdane statuse. To naprosto nikada nije bila moja ambicija. Naime, ja sam rođena u obitelji koja je bila jako popularna, moja mama Ksenija Erker i moj tata, Hrvoje Hegedušić, u vrijeme kad su započeli svoju vezu bili su glazbene zvijezde, pa sam i ja, još kao dijete, s njima bila na naslovnicama tada najtiražnijih novina. Meni je tada to bilo normalno, a onda sam, odrastajući, nastojala biti što manje u medijima, jer se u takvim situacijama i nisam najbolje osjećala. Silno volim i štujem svoje obožavatelje, koji prate moj rad, a oni me često pitaju zašto nema više mojih intervjua. Kažem im da me ne traže po novinama, nego da dođu u kazalište i da pogledaju predstave u kojima igram. To mi puno više znači od toga da u novinama govorim o svom privatnom životu ili nekoj mojoj životnoj filozofiji. Svjesna sam da sam javna osoba i da moram nastupati u javnosti, ali ipak više volim biti samozatajna i fokusirana na posao kojim se bavim. No, trud, rad, predanost i veliko žrtvovanje ipak budu prepoznati i nagrađeni, pa mi je naravno, drago kada dobijem neku nagradu, kakva je bila i ova koju mi je nedavno dodijelio Grad Varaždin. Ipak, moja najveća nagrada je to što radim posao koji obožavam i da u tom poslu glumački napredujem, da režiseri žele raditi sa mnom. To mi je najveća nagrada i satisfakcija - istaknula je Hana Hegedušić s kojom smo razgovarali o sjajnim ulogama u posljednjim predstavama u kojima je igrala, ali i planovima za dalje.
Kazalište je oduvijek bilo i uvijek će biti čudo. U svakom kazalištu se događaju te sinusoide, usponi i padovi, no, ovo što se sada događa u varaždinskom kazalištu je stvarno specifično. Meni doduše to i nije iznenađujuće. Ja sam se možda, barem prividno, već pomirila da se ovdje više neće dogoditi nešto stvarno veliko, no duboko u sebi sam vjerovala da hoće. Ovo je kazalište imalo svoju zlatnu prošlost i jako sam sretna da je naše kazalište ponovo u velikom uzletu. Posebno mi je drago da sam i sama dio toga i stvarno sam na to jako ponosna i beskrajno uživam. Otkako sam prije 16 godina došla u varaždinsko kazalište, bila sam svjesna da se napredak može ostvarriti jedino kroz igru, kroz novu kreaciju. Imala sam nevjerojatnu sreću da sam imala taj prostor za igru i kreativnost, ovo mi je kazalište omogućilo razvoj prema dramskoj prvakinji. Pokojni Georgij Paro došao je u varaždinsko kazalište napraviti "Tri kavaljera frajle Melanije", sjajnu predstavu u kojoj sam igrala naslovnu ulogu. U Zagrebu sigurno ne bih ostvarila takvu ulogu, tamo su mislili, jer pjevam i plešem, da mi je mjesto u Komediji, a ovdje sam i pjevala i plesala, dapače, za ulogu Cathy, dobila sam i Nagradu hrvatskog glumišta, a uspjela sam se ostvariti i kao dramska glumica. Možda baš ja stoga mogu biti primjer mladim glumicama i glumcima da se apsolutno možeš ostvariti i izvan Zagreba. Meni je zapravo svejedno igram li u Varaždinu, Zagrebu ili New Yorku. S istim sam žarom glumila u New Yorku kao i na Sceni Rogoz, to je naprosto ljubav i odgovornost prema poslu s kojim se baviš. Jako sam sretna da nam je Senka Bulić donijela toliko sjajnih predstava, da nam je omogućila rad s toliko izvrsnih režisera i toliko odličnih uloga. Jedna od njih je svakako i moja Yvette Pottier, uloga za koju sam nominirana i za nagradu Zlatni studio.
Posljednja u nizu Vaših izvrsnih uloga bila je ona u predstavi “Režim iscjeljenja”?
Mislim da je ta uloga još uvijek u stvaranju. Probe za tu predstavu smo počeli još prije ljeta, pa se je ta uloga zapravo “pacala” cijelo ljeto, što je, čini mi se, bilo dobro i korisno za predstavu. Imala sam divnu suradnju s režiserom Bojanom Đorđevom, koji je sjajan režiser koji odlično poznaje opus Tanje Šljivar i zna što i kako s njezinim tekstom. Zato sam u kreiranju te uloge slijedila to njegovo viđenje, jer nekada režiseri, pogotovo kod ovakvih tekstova kakav je bio ovaj Tanje Šljivar, vide nešto što glumci ne mogu vidjeti. S tim sam se tekstom susrela prvi puta, Tanjin rad mi je bio potpuna nepoznanica, pa mi je Bojanova pomoć i podrška bila silno korisna. Iako sam puno radila i napravila puno uloga, baš mi je ta predstava potvrdila da uvijek ima još puno prostora za nešto novo, za totalno novo dramaturško pismo.
Najdraža uloga?
Bili ste sjajni i u Magellijevoj predstavi “San Ivanjske noći”, gdje ste igrali Puka?
Nemam neku najdražu ulogu, koju sam posebno željela igrati, ali Puk je stvarno jako zanimljiva uloga. Zato sam bila jako sretna kada mi je Paolo Magelli dao tu ulogu, što je u meni prepoznao Puka kakvog je želio na sceni, razigranog, koji je moj i koji dolazi iz mene. Paolo me je naprosto očarao time što mi je dao takvu slobodu u kreaciji te uloge. Sjajno smo se razumjeli. Nekada s režiserom naprosto ne kliknete, koliko god to želio i glumac i režiser ponekad se naprosto ne dogodi ta interakcija. No, kada kliknete, onda je to predivno, onda možete stvarno daleko otići u stvaranju uloge. Moja mama, koja gleda sve moje premijere, i to vrlo pomno, u svim segmentima i iz svih kutova, rekla mi je da je u toj mojoj ulozi vidjela i Michaela Jacksona i Charlija Chaplina. Jako sam sretna zbog te uloge.
Zapaženu ulogu ostvarili ste i u “Slučaju vlastite pogibelji”?
Apsolutno je čudo to što nam se je dogodilo s tom predstavom, s tim sjajnim tekstom Kristiana Novaka, s režijom Ivana Plazibata, uopće s idejom intendantice Senke Bulić da radimo taj Novakov tekst. Takve se predstave naprosto dogode, sve se nekako poklopi, unatoč svemu. Nikada mi se nije dogodila takva predstava, koju ljudi netremice gledaju, u kojoj je publika tako duboko u predstavi. Ulogu Seke gradila sam zajedno sa svojim partnerima, Ljubom Kerekešom i Karlom Mrkšom, koji su u predstavi moja obitelj. Imali smo krasnu jezičnu savjetnicu - Ines Carović, koja je učenica Đurđe Škavić, moje divne profesorice s Akademije, koja nam je tako fantastično objašnjavala scenski jezik. Raditi Slučaj vlastite pogibelji je bila velika odgovornost. Njena radnja se temelji na stvarnim događajima, koji su se nedavno zbili u našoj neposrednoj blizini, zato je izazov bio ogroman. Svi smo jako ponosni na tu predstavu ali i na cijeli sklop okolnosti koji se je dogodio da bi predstava saživjela i postigla takav uspjeh kod publike.
