Ivica Pepelko, jedan od nesumnjivo najomiljenijih, najpopularnijih, ali i glazbeno najplodniji Zagorec (rođeni Slavonac, a življenjem i osjećajem Zagorec) u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, u nedjelju, 22. travnja, održat će veliki obljetnički koncert u povodu 50 godina umjetničkog rada.
Doajen kajkavske popevke ima iza sebe brojne studijske albume i kompilacije. Autor je i brojnih TV-emisija, poglavito na VTV-u. Objavio je i zbirke pjesama. Neki ga s pravom nazivaju i “kulturnim ambasadorom kajkavskog zavičaja”. Veliki, jubilarni koncert “Nek se slavi 50-ta!” bio je povod za još jedan razgovor s ovim poznatim i iznimno cijenjenim glazbenikom.
Gospodine Pepelko, u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog obilježit ćete 50 godina svoga uspješnog glazbenog umjetničkog djelovanja. Ne čini li vam se da je to razdoblje vašeg stvaralaštva ipak na određeni način relativno brzo prošlo?
Zanimljivo pitanje. Naravno da mi se čini kao da sam jučer (još mladić) sjeo za klavir, primio u ruku gitaru ili tamburicu i, naravno, mikrofon te se upustio u dugu avanturu zvanu - estrada, najprije kao osnivač jednog od i do danas najpopularnijeg glazbenog sastava kajkavskog podneblja - “Lepi dečki”, koji su djelovali 15 godina (od 1969. do 1984.), a zatim sam kao kantautor nastavio s promidžbom kajkavštine, smatrajući je – a to smatram i danas – zapostavljenom u odnosu na druge krajeve Lijepe naše. Iako rođeni Slavonac, kajkavski melos me oduševljavao, a slavonska tamburica koju sam u sebi nosio pružila priliku da utrem put specifičnoj kombinaciji tzv “oberkrajnera” i tamburice, što je i dan-danas koliko vidim sve popularnije i što mi govori da sam bio daleko ispred svog vremena.
Kakav je ustvari bio vaš početak?
Moj glazbeni put počinje u vremenu kad se zapravo počela svirati kajkavska glazba, kad su popularne pjesme dolazile “s istoka”, a sastavi kao na primjer Blaž Lenger i slični počinjali tražiti svoje mjesto pod suncem estrade, no tretirani su kao totalni marginalci. Nemojmo zaboraviti da je najjača izdavačka kuća bila Jugoton, a sam naziv govori da je riječ o vremenu egzistiranja SFR Jugoslavije u kojemu su dominirali i sastavi i solisti “narodnjaci s dugmetarama”. Protiv njih i politike koju je vodio Jugoton nismo imali nikakve šanse. Ovdje mislim naravno najviše na narodnu glazbu. Pronašao sam formulu, pa sam kajkavski melos izvodio na štokavskom, jer se jedino tako moglo doći na relativno veliko (za to doba) jugoslavensko tržište. Kajkavština je ostajala u Zagorju i nikog nije zanimala. Nakon ogromnog uspjeha s dvjema pjesmama “Kada dođe mjesec Maj” i “Plači srce”, (singlica prodana u više od 100.000 primjeraka), počela se pružati prilika i za kajkavske pjesme te smo tako kao anonimni uspjeli nametnuti svoj stil i postali vrlo popularni ne samo u Hrvatskoj. Sjećam se da sam tada išao na zagrebački aerodrom po velike plakate iz Beograda, što je bila privilegija samo najpopularnijih!
Međutim, kako god okrenuli, pjevača koji poput vas uglavnom izvode kajkavske pjesme baš i nema na malim ekranima, za razliku od recimo dalmatinskih autora, koji su, kako se čini, zaokupirali “čitav” glazbeni (medijski) prostor…
Nažalost, u ovih 50 godina koliko egzistiram na estradi, što se tiče kajkavaca, ovdje ne mislim samo na Zagorce nego na čitavo kajkavsko područje, dakle od Karlovca do Virovitice, nije se mnogo promijenilo. Nije bitno je li riječ o dalmatinskim izvođačima ili nekim drugima, za kajkavce je ostalo sve po starom – jednostavno su zapostavljeni. Nažalost, moram reći, redovni sam član Hrvatskog društva skladatelja (HDS), Hrvatske glazbene unije (HGU), Hrvatskog udruženja zabavljača i pjevača (HUZIP), sva ta renomirana udruženja jednako se odnose prema kajkavcima. Uz sav angažman oko stvaranja i prezentiranja glazbenog stvaralaštva, javno prozivam razne “klanove” koji su se nametnuli estradi i ako niste u jednom od njih, onda ste na marginama. Zaobilaze vas od raznih običnih papirnatih priznanja za postignuća, nagrada koje možda zaslužujete, do financijski osmišljene politike i sročenih pravilnika po kojima dobivate neku imaginarnu mizernu naknadu za izvođenje i reprodukciju svojih djela, dok se ogromna sredstva koja korisnici plaćaju dijele unutar spomenutih “klanova”. Ako velim da imam uglazbljenih i svakodnevno izvođenih gotovo 500 skladbi po čitavoj Hrvatskoj i diljem Europe i prekooceanskih zemalja, da sam jedini kajkavac s platinastom pločom, a za to dobivam naknadu da me sram uopće i spomenuti! Ali nažalost – to nije iznimka u Lijepoj Našoj! To me ne tješi, ali to tako jest.
Vodite li neku evidenciju, koliko ste dosad ukupno napisali pjesama?
Ne vodim posebnu evidenciju o svojim djelima. Imam oko 40 skladbi koje još nisu objavljene, a više od 490 je na raznim nosačima zvuka. Tu je kao što sam naveo više od 600 pjesama i zbirka poezije od 101 pjesme u knjizi pod naslovom “Kaj vu duši”, koja je prodana u dva izdanja od preko 5.000 primjeraka.
Imate li u planu novi slavljenički album ili knjigu poezije?
U prosincu, prošle godine, Croatia Records mi je objavila u povodu 50. godišnjice kompilaciju mojih pjesama na tri nosača zvuka pod nazivom 50 originalnih pjesama Ivice Pepelka. Riječ je o kajkavskim, zabavno-narodnim, duhovnim i domoljubnim pjesmama. Mislim da bar ove godine neću izdati novi nosač zvuka, a vjerujem da me neće nitko nagovoriti ni da izdam novu zbirku poezije.
Živite i radite u Varaždinu. Kako se taj grad odnosi prema vama, a poglavito kajkavskoj kulturi?
Dobro pitanje. Mislim da nikako. Varaždin ima svoj Špancirfest i Barokne večeri. Špancirfest uglavnom rješava pitanje širih narodnih masa, od čega osim hodanja po ulicama, uglavnom nastupaju raznorazni izvođači od tko zna otkud, performeri te najčešće zvijezde s “istočne strane” (Bajaga i slično), dok kajkavci uglavnom nemaju pristupa. Ja sam 17 godina Varaždinec i još nijedanput nisam nastupio na Špancirfestu! A svi govore da sam kajkavac broj 1. Što tek drugi mogu očekivati. Barokne večeri pak nemaju blage veze s kajkavštinom i namijenjene su uglavnom hoh elitnim posjetiteljima.
Nego, gospodine Pepelko, što možemo očekivati na slavljeničkom koncertu u Lisinskom?
Ovaj koncert je znakovito – 25. u Lisinskom. Uistinu sam bio čest gost u ovom prelijepom hramu kulture, kako mnogi zovu ovo uistinu vrijedno zdanje, jedno od najakustičnijih u Europi. Obilježavam 50. godišnjicu. Dakle želim posjetiteljima i svim ljubiteljima moje glazbe prezentirati svoj pedesetogodišnji rad, s probranim hitovima i dragim kolegicama i kolegama koje sam pozvao u goste. A oni su: solistice Gordana Ivanjek, Gabriela Hrženjak, Nikolina Fišter i Ela Canjuga, ŽVG Kušlec i ŽVG Kirjales, Tamburaški orkestar MUP-a pod vodstvom prof. Nevenke Pavleković, Šima Jovanovac, Mejaši, Slavonske Lole, moj prateći orkestar GS Fakini, prof. Darko Berović na klaviru i prof. Franjo Šoštarić na gitari. Sam ću recitirati svoju poeziju. Očekujem dobru atmosferu, jer moji prijatelji – kako ja zovem svoje obožavatelje, znaju pošto dolaze na moje koncerte. Sigurno neće ostati razočarani. Od srca ih sve pozivam
