Europska obrambena zajednica naziv je predavanja, koje je povodom Dana Europe u palači Herzer GMV-a, održao Ivan Obadić docent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji je tu nositelj Jean Monnet modula Development of European Integration and Institutions. Nakon njegovog izlaganja, razgovarali smo o suradnji europskih država na međusobnom povezivanju, a posebno pokušajima stvaranja zajedničkih obrambenih snaga.
- Ideja o europskom ujedinjenju provlačila se kroz povijest još od srednjeg vijeka i carstva Karla Velikog. U 17. i 18. stoljeću istaknuti prosvjetitelji razmatrali su ideju europske federacije kao mehanizma za uspostavu trajnog mira, a u 19. stoljeću poznati francuski književnik i političar Victor Hugo pozvao je na ujedinjenje Europe. Europska ideja postala je popularna tek 1920-ih godina, nakon završetka 1. svjetskog rata. Francuska vlada 1929. g. predložila je čak i stvaranje europske federacije. Završetkom 2. svjetskog rata europska ideja ponovno je postala aktualna.
Kako to? Pa europske su države tek tada izašle iz još jednog, svjetskog rata!?
Nekoliko je razloga. Drugi svjetski rat imao je brojne dugoročne posljedice za Europu. Silni materijalni i ljudski gubici, politička i ideološka podijeljenost na Istok i Zapad te ekonomska iscrpljenost, doveli su Europu nakon stoljeća globalne prevlasti u poziciju drugorazrednog međunarodnog čimbenika. Ovo je postalo očigledno izbijanjem hladnoratovskog sukoba u kojemu su glavnu riječ imale nove svjetske velesile, SAD i Sovjetski savez. Osim toga, dva svjetska rata koja su izbila na tlu Europe u samo 30 godina pokazala su da je europski sustav ravnoteže snaga, utemeljen Westfalskim mirom još u 17. stoljeću, neodrživ. Umjesto toga, počeo se tražiti novi, stabilan europski politički poredak temeljen na suradnji europskih država.
Je li razlog bilo posrijedi i gospodarstvo, a ne samo sigurnost?
Uz političku stabilnost, europska integracija trebala je osigurati i obnovu razrušenih europskih ekonomija te gospodarski prosperitet. Ovakav put najsnažnije su zagovarali europski federalisti, koji su željeli stvaranje ujedinjene Europe. Oni nisu bili jedini. Mnogi europski političari shvatili su da ako “Europa želi preživjeti da se mora ujediniti”. Najviše je odjeknuo govor Winstona Churchilla, koji je u svom govoru na Sveučilištu u Zürichu 1946. g. zatražio osnivanje Sjedinjenih Europskih Država, doduše bez sudjelovanja Velike Britanije.
Je li se već tada znao model okupljanja europskih država, odnosno je li se odmah našao?
Nije. Postojala su različita viđenja europskog ujedinjenja i suradnje. Čak i između federalista postojale su bitne razlike. Dok su neki zagovarali koncept integralnog federalizma, drugi su bili oprezniji i zagovarali su sporiji pristup stvaranju nove Europe. No, ključnu ulogu da se uopće krene s integracijom imao je Hladni rat.
Zašto?
Izbijanje Hladnog rata uvjeriti će političke vođe zapadnih sila kako je integracija Zapadne Europe nužna kako bi se ona mogla obraniti od Sovjetskog saveza. Uz to što je trebala osigurati političko i ekonomsko jedinstvo Europe u konfrontaciji sa Sovjetskim savezom, europska integracija predstavljala je okvir unutar kojega se trebalo riješiti ključno pitanje za stabilnost poslijeratnog europskog poretka – tzv. njemačko pitanje. Ova dva pitanja bila su usko povezana. Obrana Zapadne Europe, ali i njezina gospodarska obnova, bila je nemoguće bez inkorporacije njemačkih vojnih i ekonomskih potencijala u njezin sustav. Istovremeno, gospodarsko i vojno jačanje (Zapadne) Njemačke moglo je ponovno ugroziti sigurnost i mir u Europi. Integracija Njemačke u europske nadnacionalne strukture pružilo je najbolji način rješavanja njemačkog pitanja te osiguranja mira i sigurnosti u Europi.
Kako se s time krenulo?
SAD, kao glavni jamac europske sigurnosti, bio je posebno zainteresiran za ujedinjenje Europe, kako bi mogla preuzeti veću odgovornost za vlastitu obranu, i time smanjiti potrebu za snažnom američkom vojnom nazočnosti. SAD-u je također u interesu bilo i stvaranje velikog europskog tržišta otvorenog američkom kapitalu. Zato je Washington u okviru Marshallovog plana 1948. g. potaknuo stvaranje Organizacije za europsku ekonomsku suradnju (OEEC). Osim jačanja europskih ekonomija i suzbijanja utjecaja komunizma cilj Marshallova plana bio je potaknuti ujedinjenje Europe. U tom pogledu OEEC je predstavljao razočaranje za američku vladu, koja je priželjkivala stvaranje snažne europske nadnacionalne organizacije – što OEEC nije bio. Istovremeno, na poticaj Haškog kongresa, 1949. g. osnovano je Vijeće Europe. Europski federalisti nadali su se kako će Vijeće Europe postati nukleus europskog ujedinjenja. No, zbog britanskog protivljenja stvaranju čvrste europske organizacije sa snažnim institucijama, vrlo brzo je postalo jasno kako Vijeće Europe ne može postići taj cilj.
Tko je onda bio ključan za početak okupljanja?
Deklaracija francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana od 9. svibnja 1950. uistinu je predstavljala prekretnicu. Francuzi su imali najviše razloga bojati se jačanja Njemačke, čija državnost je bila ponovno uspostavljena 1949. g. Francuski prijedlog o stvaranju europske zajednice, čije bi članice udružile proizvodnju ugljena i čelika, trebao je s jedne strane potaknuti suradnju i integraciju europskih država i put francusko-njemačkom pomirenju, a s druge onemogućiti Njemačku da ponovno vodi rat. Naime, industrija ugljena i čelika bila je ključna za vojnu proizvodnju i zato je Francuska željela staviti ovu industriju pod kontrolu u okviru jedne snažne europske organizacije. Francuska je imala i važne ekonomske interese jer je njezina industrija ovisila o pristupu njemačkim rudnicima ugljena. Nije stoga slučajno da je Jean Monnet, zadužen za modernizaciju i razvoj francuske industrije, osmislio zajedno sa Schumanom stvaranje Europske zajednice za ugljen i čelik. Iako je europska javnost bila naklonjena planu, mnogi nisu shvatili njegov značaj i dalekosežne posljedice koje će imati za Europu. Jer ova organizacija stvorila je temelje današnje EU i njezinih institucija.
Javlja li se iz toga ideja o vojnoj suradnji?
Ne, u tom trenutku se nije razmišljalo o vojnoj suradnji. Ali situacija se vrlo brzo promijenila izbijanjem Korejskog rata u lipnju 1950. g., samo mjesec dana nakon Schumanove deklaracije. Ovdje možemo vidjeti sličnosti s današnjom situacijom i koliko je rat u Ukrajini u samo par tjedana u potpunosti promijenio sigurnosnu situaciju u Europi. Slično se dogodilo i s izbijanjem Korejskog rata. Do sredine 1950. g. bilo je par napetih situacija između Zapadnog i Istočnog bloka, ali s izbijanjem Korejskog rata stvorila se psihoza straha i neizvjesnosti od novog globalnog sukoba. Politički i vojni krugovi na Zapadu strahuju da je taj rat samo uvod u sovjetski napad na Europu. Stoga SAD želi jačanje europskih obrambenih sposobnosti, što nije bilo moguće bez uključivanja njemačkih vojnih potencijala u njezin obrambeni sustav.
Kako se gledalo na ideju ponovnog naoružavanja i stvaranja njemačke vojske u Francuskoj?
Francuskoj javnosti i političkim krugovima ideja stvaranja njemačke vojske samo par godina nakon završetka 2. svjetskog rata bila je neprihvatljiva. Ona je predstavljala radikalan zaokret u politici zapadnih saveznika prema poraženoj Njemačkoj. Od ideje da se Njemačka deindustrijalizira i pretvori u agrarnu zemlju, koja je postojala neposredno nakon rata, do odluke da se ponovno uspostavi njemačka država, te da se ona uključi u Zapadni blok, i sada odlučnosti SAD-a da se Njemačka ponovno naoruža, francuska diplomacija pokazala je izuzetnu fleksibilnost i okretnost. Pariz je rješenje uvijek nalazio u širem europskom okviru. Stoga je francuski premijer Rene Pleven u studenom 1950. g. predložio stvaranje europske armije.
Kako se tome prišlo?
Nakon duljih pregovora, Ugovor o Europskoj obrambenoj zajednici potpisan je 1952. g. u Parizu. Ugovor je predviđao stvaranje europskih obrambenih snaga od preko pola milijuna vojnika, zajedničke institucije, proračun i program naoružavanja, i što je najvažnije integraciju vojnih korpusa od više nacionalnih kontingenata. Međutim, države članice mogle bi zadržati nacionalne snage predviđene za obranu njihovih prekomorskih teritorija. Drugim riječima, Francuska bi, za razliku od Njemačke, zadržala samostalne oružane snage.
Stvaranje europske armije otvorilo je pitanje odgovarajućeg političkog okvira. U demokratskim društvima vojska ne može postojati bez političkog nadzora. Stoga je predloženo osnivanje Europske političke zajednice. Izrađen je i prijedlog nacrta Ugovora/Ustava koji je bio na tragu federalnog uređenja, ali je ova inicijativa propala zajedno s propašću Europske obrambene zajednice.
Kako je propala ideja o zajedničkoj europskoj vojsci?
Pitanje ratifikacije Ugovora otvorilo je oštru debatu u Francuskoj. Snažno protivljenje francuske javnosti projektu europske vojske te sve veći otpor u parlamentu prisilio je vladu da odgodi stavljanje ove točke pred Nacionalnu skupštinu. Problem je pri tom predstavljala snažna podrška SAD-a projektu. Administracija predsjednika Eisenhowera željela je smanjiti američku vojnu prisutnost u Europi. S obzirom kako se Francuska u ranim 1950-ima oslanjala na američku pomoć kroz Marshallov program, ali i u pogledu financiranja rata u Indokini, Francuska nije bila u poziciji odbaciti projekt europske armije. Nakon što su ostale države članice ratificirale Ugovor, pitanje ratifikacije se više nije moglo odgađati.
Ali do tada međunarodne okolnosti su se izmijenile. Smrću Staljina 1953. g. otvorila se perspektiva smirivanja situacije između Istoka i Zapada. Iste godine završio je i Marshallov plan. Uz to, u svibnju 1954. završio je francuski rat u Indokini, a dva mjeseca poslije završen je i Korejski rat. Time je američki utjecaj na Pariz oslabio, što se pokazalo i francuskim odbijanjem ratifikacije Ugovora u kolovozu 1954. čime je zapečaćena sudbina Europske obrambene zajednice. No, osnovni razlog odbacivanja projekta bilo je snažno protivljenje javnosti i političke elite gubitku suvereniteta u području koje je najuže vezano za državu i njezine prerogative – obrani i vanjskoj politici.
Kakve su bile posljedice propasti pokušaja stvaranja zajedničkih europskih vojnih snaga?
Dalekosežne. Propast europske armije bila je prva velika kriza u procesu europske integracije. U tom trenutku izgledalo je da će prevladati britanska koncepcija Europe, koja se protivila nadnacionalnoj integraciji i temeljila na klasičnoj međunarodnoj suradnji. To se, međutim, nije dogodilo. Kao i mnogo puta poslije, pokazati će se da su krize integralni dio integracijskog procesa koje su na kraju uvijek dovele do jačanja zajedničkih europskih politika. Istina, napuštena je ideja da se odjednom stvori ujedinjena Europa sa zajedničkom armijom. Umjesto političke i vojne integracije, krenulo se korak po korak sa širenjem i jačanjem europske gospodarske suradnje. Ekonomija tada postaje središte integracijskog procesa. Prijelomni trenutak bilo je potpisivanje Rimskih ugovora 1957. g., kojima je stvorena Europska ekonomska zajednica (EEZ) i zajedničko tržište. EEZ postaje nositelj europskog projekta do stvaranja Europske unije. Tek njezinim stvaranjem 1993. g. politička dimenzija ponovno postaje važan dio europskog integracijskog procesa.
Putin danas kao Staljin nekad
- Rat u Ukrajini otvorio je pitanje jačanja europske obrane i sigurnosti. Radi se o politikama koje su u središtu nacionalnog suvereniteta. Upravo iz tog razloga EU je najmanje napretka učinila u ovom području. Ali sada je Europa suočena s najvećom prijetnjom europskom sigurnosnom poretku nakon 2. svjetskog rata. Ovo nije jedina prijetnja s kojom se EU suočava. Francuski predsjednik Macron već dulje vremena zagovara da EU mora izgraditi stratešku autonomiju u vojnom, tehnološkom, energetskom i drugim područjima kako bi mogla odgovoriti na globalne izazove s kojima se suočava. Tek treba vidjeti kako će se ukrajinski rat odraziti na jačanje europske obrambene i sigurnosne politike. No ironično je da je Putin, na isti način kao i Staljin prije 70 godina, ujedinio Europljane i potaknuo ih da nakon dugo vremena ozbiljno počnu razmišljati o novom sigurnosnom okviru, pa čak i stvaranju zajedničke vojske. Paul-Henri Spaak, jedan od utemeljitelja europskog projekta, nazvao je Staljina “ocem EU”. Možda i Putin dobije iste zasluge za stvaranje europske vojske, kao što ih već ima i za širenje NATO saveza.
Tito i europska armija
Zapadu zbog sukoba sa Staljinom, Jugoslavija se u tom razdoblju ekonomski, politički i vojno približila. Unatoč tome, Titova izjava u travnju 1954. g. o načelnoj spremnosti Jugoslavije da se uključi u Europsku obrambenu zajednicu iznenadila je međunarodnu zajednicu. Tito pri tom nije bio iskren. Svjestan da je projekt europske armije osuđen na propast, Tito je želio ojačati poziciju u pregovorima oko Trsta, Balkanskog pakta, te zapadne vojne i financijske pomoći Jugoslaviji. Kako je objasnio na sastanku vlade, “ja nemam iluziju da će ta naša izjava o Europskoj obrambenoj zajednici nju spasiti, ali će u izvjesnom smislu ipak biti korisno to što mi tamo kazali”. Ova, nazovimo je, diplomatska igra se na kraju pokazala uspješnom za Jugoslaviju.
Jugoslavija i EEZ
Jugoslavija, za razliku od ostalih komunističkih zemalja, uspostavila je bliske odnose s europskim integracijama. Već sredinom 1950-ih neuspješno je pokušala postati članicom Vijeća Europe. Prijelomna točka bilo je stvaranje EEZ. Beograd je bio izuzetno zabrinut za posljedice protekcionističke politike EEZ na jugoslavenski izvoz, posebno poljoprivrednih proizvoda. Jugoslavija će vješto iskoristiti svoj specifičan položaj nesvrstane komunističke države u blokovski podijeljenoj Europi. U trenutku kada je Jugoslaviji ponovno prijetila sovjetska opasnost, nakon gušenja Praškog proljeća, uspostavila je 1968. g. diplomatske odnose s EEZ, a 1970. potpisan je trgovinski ugovor. To je bio prvi trgovinski ugovor koji je EEZ potpisala u okviru zajedničke trgovinske politike. Nakon toga Jugoslavija je dobila značajne pogodnosti u izvozu na tržište EEZ-a, što je potvrđeno Sporazumom o suradnji 1980. Beograd je uspostavio odnose i sa ostalim regionalnim europskim organizacijama, EFTA-om, OEEC-om (kasnije OECD), SEV-om, ali odnosi s EEZ su bili najvažniji.
Jugoslavenska kriza kao test
Jugoslavenska kriza predstavljala je prvi test za EZ/EU. U trenutku kada se pregovaralo o Ugovoru iz Maastrichta, europski lideri su vjerovali da se rješavanjem ovog pitanja Europa može afirmirati kao relevantan politički čimbenik u međunarodnim odnosima. Međutim, doživjela je neuspjeh koji je pokazao sva institucionalna ograničenja zajedničke europske vanjske politike, ali i činjenicu da Unija ne predstavlja zajednicu država s istim vanjskopolitičkim i sigurnosnim interesima. Sukob Njemačke s Francuskom i Velikom Britanijom glede priznanja Hrvatske i Slovenije to je najbolje pokazao. Da li se situacija nakon 30 godina promijenila, i kako će europske države u bitno drugačijim međunarodnim okolnostima reagirati, tek ćemo vidjeti.
