ISPOVIJEST Nakon liječenja sam čak i sanjao da pijem, ali sad sam slobodan čovjek Foto: Krešimir Đurić

ISPOVIJEST Nakon liječenja sam čak i sanjao da pijem, ali sad sam slobodan čovjek

| 5.8.2024. u 18:00h | Objavljeno u Društvo

Sada ne osjećam nikakvu potrebu za alkoholom i drago mi je što mogu savjetovati druge i pomagati im. Da samo jednu obitelj godišnje izvučemo iz "pakla alkohola", meni je to zadovoljstvo i motiv da ne pijem, ističe Đuro Kobal

Mentalni poremećaji uzrokovani alkoholom vodeći su prema broju hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja, a o razornom utjecaju alkohola te teškom i izazovnom putu liječenja najbolje znaju oni koji su to iskustvo prošli.

Đuro Kobal, predsjednik Udruge apstinenata Varaždinske županije "Hrabrost" ispričao nam je svoju priču.

- Alkohol je u našoj kulturi općeprihvaćen. I ja sam prvi put vino probao još kao dijete, dao mi je deda. Kad je došao pubertet, onda sam probao i rakiju. Dva-tri puta ti je loše nakon toga, četvrti put više nije. S 15-16 godina onaj koji može više popiti je frajer. Kroz sve to nisi ni svjestan koliko pripremaš organizam da postaneš ovisnik, ta linija između društvene potrošnje i alkoholičara jako je tanka – istaknuo je na početku.

- I danas mladi počinju tako da prvo piju za vikend, pa onda "ulete" studentske srijede, a kasnije samo popunjavaju dane između i tako dođe ovisnost. Ako ih netko upozori, odbijaju priznati i obično kažu: Pa nisam ja alkoholičar, popijem samo da budem veseliji, komunikativniji... A onda počnu problemi – ukazuje Kobal.

Njegova je ovisnost trajala godinama.

Samo čekaš kad ćeš opet piti

- Pio sam i na poslu, radio sam na farmi i bilo je praktički normalno da si malo popiješ. I tako, malo-pomalo, treba ti sve više. Često se čuje: Alkohol pijemo za žeđ. No, nije tako, zbog alkohola ustvari imamo osjećaj žeđi. Muškarci često, da se malo oporave, tijekom korizme prestanu piti. Svih tih godina i ja sam, kad sam pretjerao, na blagdan Sveta tri kralja odredio sebi rok do kojeg neću piti. I bilo je tako, po dva, tri, pet mjeseci. U osamdesetima, kad sam gradio kuću, nisam pio tako dugo dok sam se nisam uselio u kuću. Bilo mi je dobro, ali nisam bio svjestan da ću, kad opet popijem jednu čašu, vrlo brzo dostići onu razinu pijenja koja je bila prije, a i malo više. Nastavio sam s tim godišnjim prekidima, ali to je "suhi recidiv", jer prestaneš piti, ali samo razmišljaš o danu kad ćeš opet početi, znači da alkohol nisi izbrisao iz glave – ukazao je naš sugovornik koji ne pije već 16 godina.

Kako je izgledao njegov put "prema dnu", koji je bio prijelomni trenutak u njegovoj ovisnosti, kako je izgledalo liječenje i krizne situacije na početku apstinencije, što smatra najvažnijim u procesu liječenja, ali i više o radu Udruge Hrabrost, pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...

udruga_apstinenata_hrabrost_djuro_kobal_05082024_1.jpg