– Što drugo reći na postavljanje te žice nego: sramota ljudskoga roda, a asocijacija koju budi jest logor – rekla je pjesnikinja Željka Horvat Čeč, koja je i sama sudjelovala u prosvjedima, osvrćući se na postavljanje žilet-žice duž slovenske granice.
Znakovito je to i za varaždinski kraj, jer upravo se u ovom trenutku žica postavlja u Dubravi Križovljanskoj. Željka će u ponedjeljak 28. prosinca u 20 sati gostovati u Medinoj Škrinji u Varaždinu, gdje će s njom razgovarati i njezinu zbirku poezije "Moramo postati konkretni" (VBZ, 2015.) predstaviti Iva Tkalec i Nataša Ilić iz udruge Polja kulture, a kao najavu za književnu večer Varaždinske vijesti napravile su intervju s pjesnikinjom.
– „Moramo postati konkretni“ – već sam naslov Vaše zbirke pjesama govori da je riječ o poeziji sa stavom, rečenica je to koja se koristi i u svakodnevnom govoru kad je potrebno priječi s riječi na djela. Odnosi li se to u Vašoj poeziji na osobna iskustva ili društvo općenito ili oboje?
– Taj naslov „Moramo postati konkretni“ izvađen je iz jedne pjesme – prve pjesme u zbirci: „Kada kupujemo zidove“. Kada sam slagala zbirku taj naslov je stajao kao radni naslov i imala sam ideju da ću dati neki novi naslov knjizi. No, nakon što sam na zbirci radila dvije godine, taj naslov mi je ostao u uhu i funkcionira na nekoliko razina, a svidio se i mom uredniku Dragi Glamuzini.
Prije svega dobro opisuje poetiku zbirke – ono što ja tražim u pjesmama jest konkretnost. Tražim je u poeziji (zato su pjesme direktne i koristim često ulični žargon) odnosno umjetnosti koja mora komunicirati. Tu konkretnost tražim i u društvenom i političkom djelovanju osobnom, ali i onom zajednice u kojoj živim. Dakle, ukratko bi odgovor na pitanje bio oboje.
– Trenutačno je aktualan aktivizam koji se odnosi na prosvjede protiv postavljanja žice na granicama. Vi ste također tu „postali konkretni“, sudjelovali ste u prosvjedu na granici sa Slovenijom. Što ste „konkretno“ radili?
– Ti prosvjedi su itekako potrebni i žao mi je što više ljudi ne razumije da žicama i zidovima među državama nije mjesto u civiliziranom svijetu, ma u niti jednom svijetu. Što drugo reći na postavljanje te žice nego: sramota ljudskoga roda, a asocijacija koju budi jest logor. Sve ono što ograđuje žilet-žica možemo nazvati neslobodom i početkom potoka krvi. Ta žica na granici je čisto pokazivanje moći. Ma, o kakvoj Europi mi govorimo kada su u njoj ovakve države i smijurije od vlasti koje iskazuju svoju moć na način da se postavljaju zidovi, žice. Tu žicu je lagano dignuti i proći – trenutno ona zaista služe samo da bi netko pokazao svoju moć da bi se napravila segregacija ljudi i da bi se ubijale životinje koje prolaze tim šumama i livadama. No, tu započinje to brojanje krvnih zrnaca. Bojim se, zaista se bojim da od holokausta ništa nismo kao ljudska rasa naučili.
Knjiga "Moramo postati konkretni" je konkretno ostala bez pjesama jer su u znak protesta istrgane iz korica i zakačene na žicu. To je bio moj vlastiti posljednji primjerak. Na taj način sam odradila neki drugi korak (prvi je sudjelovanje u prosvjedu) pobune. Treći će biti građanski neposluh do kojeg se nadam da neće doći i da će se žica maknuti. No, mi moramo reagirati. Te pjesme vise na žici u znak pobune i upozorenja da moramo reagirati svatko na svoj način jer ako dopustimo da se postavljaju žice, tako će neki sljedeći dan umjesto pjesama lako visjeti ljudi.
– Urednik Zareza Luka Ostojić u jednom je tekstu pisao o ograničenosti koncepta “tolerancije” u smislu da su načelno mnogi ljudi tolerantni prema „drugačijem“ i „drugačijima“, spomenimo kao primjer izbjeglice iz Sirije, no je li tolerancija među „drugačijima“ moguća u malenom zajedničkom stanu? Mislite li da bi svi lajkaši s Facebooka primili, na primjer, izbjeglice u svoj stan i žrtvovali svoju komfornu zonu?
– Pa bojim se da ne bi, da nas je zahvatio „val lajkanja“ koji je sam sebi svrhom. No, naravno ima i ljudi koji djeluju i nije im problem primiti nekoga u stan, ima ljudi koji su na terenu i pomažu, ljudi koji su donirali sve što su mogli da pomognu tim ljudima. Njima facebook služi kao alat kojim se lakše širi informacija i lakše se organizira pomoć. A da postoji taj problem samohvale na facebooku koja služi gradnji virtualnog ja, a ne stvarnoj pomoći, postoji. Bojim se da takvi ljudi neće primiti u svoj stan nekog Sirijca, homoseksualaca ili neku treću osobu koja je iz tzv. ugrožene manjine čija prava fašisti i ultrakatolici niječu.
– Vaš je rodni kraj Međimurje, a živite u Rijeci, imate iskustvo života i u ruralnoj i u urbanoj sredini. Kako se, kako ste ih nazvali u jednom intervjuu – „mali fašizmi“ – ostvaruju na selu, a kako u gradu i što je to točno?
– „Ruralnim fašizmom“ nazivam taj tihi fašizam koji hara selima, a nitko ga ne detektira. To je upravo ono čime se bavim u knjizi na kojoj sada radim, a koja bi trebala izaći u drugoj polovici iduće godine. Iako se Rijeku naziva gradom tolerancije ili kako već, naravno da se i tamo nalaze fašisti (i ustaše), eto mogli smo to vidjeti 5.8.2015. ispred zgrade HNK Ivana pl. Zajca. Tu količinu mržnje u tim ljudima je teško vidjeti, a kamoli zamisliti što im je u glavama. Teško mi je usporediti život u Međimurju i u Rijeci. Međimurje mi je rodni kraj i živjela sam tamo do svoje 18. te sam tada stvari promatrala na drugačiji način nego ih vidim sada, a sada imam taj objektivni odmak. Što i nije loše s obzirom da sada mogu s tog odmaka pisati o Međimurju.
– Osmislili ste seriju tribina u Rijeci pod nazivom „Pisac i građanin“, o čemu je tu riječ?
– Projekt “Pisac i građanin” funkcionira kao književne tribine koje se odvijaju jednom mjesečno, s manjim ili većim odstupanjima. Na književnim tribinama bavimo se okolinom pisanja, cilj nam je vidjeti što zapravo sve rade današnji pisci (ili urednici/književni kritičari) te pokušati široj publici prikazati autore kao građane i dati uvid u njihovu okolinu i djelovanje.
Svaki od pisaca/urednika/književnih kritičara koji gostuje djeluje na različit način te tako prikazujemo širok spektar mogućeg djelovanja. Uz priču o aktivizmu koja je u fokusu ovih događanja, svaki puta posjetitelji imaju priliku i čuti zanimljive tekstove autora koji gostuju.
– Svojedobno se poznati kolumnist i pisac Jurica Pavičić obrušio na časopis Zarez s neobičnom tvrdnjom da pluralizam svjetonazora, koji zastupa Zarez, nije dobar za građansku samosvijest. Nasuprot tome, čini se da Vaša tribina počiva na upravo suprotnoj premisi. Kako to komentirate?
– Ne bih rekla da nema pluralizma svjetonazora jer na tribinama ispitujemo mogućnosti aktivizma. Jedna od mogućnosti ( i s kojom smo se upoznali kroz gostovanje dvoje autora) jest neaktivizam. Odnosno, zastupanje larpurlartizma. Koliko je to moguće, ostaje na nama da zaključimo. Ja smatram da nije, da je svako naše djelovanje i političko.
– Članica ste književne skupine Ri-Lit, za koju se kaže da više podsjeća na rock-bend nego na skupinu književnika. Po čemu se vaši nastupi razlikuju od klasičnih književnih večeri i kakav je odaziv?
– Nastupi se razlikuju od klasičnih književnih večeri jer nema pričanja, samo čitanje. Ono što podsjeća na rock bendove jest marketing, koji Vava radi odlično. Svaki autor ulazi na pozornicu uz svoju pjesmu i najavu koja se emitira na razglasu. To su ti elementi koji podsjećaju na rock bendove, a i ima nas devet.
Odaziv u Rijeci je fenomenalan, do sada nije nikada bilo manje od 100 ljudi što je zaista bombastično :-)
– Gostujete li kad kao Ri-Lit u drugim gradovima i ima li kakvih planova da se pojavite ovdje na „sjeveru“?
– Gostujemo, ali rijetko. Problem su naravno financije. Naime, nije lako pokriti troškove putovanja i nastupa za devet osoba. Meni bi, naravno, bilo jako drago da se pojavimo nekim gostovanjem i na sjeveru, bilo Varaždinu ili Čakovcu.
