Na Velikoj sceni varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta započele su probe za predstavu - Čini barona Tamburlana, jedne od ponajboljih komedija na kajkavskom jeziku, koju režira naš poznati redatelj - Krešimir Dolenčić, kojemu je ovo prvi angažman u varaždinskom kazalištu.
- Doista ne znam kako protumačiti činjenicu da prvi puta režiram u varaždinskom kazalištu. Očito me nisu zvali, no, puno je mojih predstava igralo u ovom kazalištu, čak i opera - Ljubavni napitak, Gaetana Donizettija, a u predstavama koje sam režirao igralo je i puno glumaca iz varaždinskog kazališta. No, zaboravimo na prošlost, okrenimo se budućnosti! Rad na ovoj predstavi me naime, jako veseli, jer se rado upuštam u rad na predstavama na različitim hrvatskim jezicima. Nažalost, vrlo rijetko imam priliku raditi na kajkavskom, što je čudno, jer je moj otac iz Đurđevca, a mama iz Zagreba, dakle, ja sam kajkavac po habitusu. Stoga sam jako sretan da upravo ovdje, na izvorištu, mogu raditi kajkavsku komediju - istaknuo je Krešimir Dolenčić, redatelj predstave - Čini barona Tamburlana, kajkavske komedije anonimnog autora iz 18. stoljeća, koja se svakako ubraja u ponajbolja djela napisana na kajkavskom jeziku, ali i u komediografske vrhunce hrvatske književnosti.
Uzor ove kajkavske komedije je Moliere, a radnja je smještena u Dubrovnik?
To je komad koji se referira na - Le Bourgeois gentilhomme, Moliereovog Građanina plemića, na jednu od njegovih poznatijih - Les Comédies-Ballets, koju sam imao prilike raditi prije deset godina u zagrebačkom HNK-u, zajedno s glumačkim ansamblom, Hrvatskim baroknim orkestrom, te baletnim i opernim ansamblom, a koja je igrana s velikim uspjehom, čak osam sezona. Dakle, jako sam sklon tom vremenu. U ono doba su „dolazili glasi“ kako se u Dubrovniku izvodilo jako puno svakakvih tekstova, ne samo frančezarija, preradbi Molierea, nego i drugih tekstova. Tada je u Dubrovniku bilo aktivno više glumačkih družina, a kazališni život je bio vrlo živ. Tako se i radnja ovog teksta, unatoč tome što je pisan na kajkavskom, službeno događa „vu Raguzi“. No, mi smo to premostili, tako da se radnja našeg Tamburlana ipak događa u Varaždinu, što nam se činilo prirodno i logično.
Iako je napisan prije više od dva stoljeća tekst komedije je i danas aktualan i zanimljiv. Što želi „stari baron Tamburlano“?
Starom baronu Tamburlanu nedostaje društvenog priznanja, pa on, kao i svaki čovjek koji o sebi misli više nego što treba, takvo što rado kupi. No, prevare ga tako što mu obećaju i mjesto poklisara, ablegata u Carigradu, što je naravno velika spletka na koju se Tamburlano navuče, jer je u to doba biti ambasador u Carigradu, bilo isto kao kada bi vam danas netko ponudio da budete veleposlanik u Bruxellesu. Plaća je jako dobra, stroški su veliki, posla nije preveč, pa se krasno živi. U tom smo smislu i dosta aktualni. No, razlika između Moliereovog Građanina plemića i Tamburlana, iako je priča gotovo ista, što nije nikakav minus, jer su se priče ionako uvijek ponavljale, pa i Shakespeare priče za većinu svojih komada nije izmislio nego ih je preuzeo, je dosta zgodna i zanimljiva, i tim više aktualna. Naime, naš Tamburlan, za razliku od Jourddainea, nema novaca, ali je spreman i dalje praviti dugove, jer čim se više potroši, to se bolje vidi, a tko će naposljetku sve to platiti i nije važno. Dakle, i u tom smislu je predstava vrlo aktualna. U toj priči naravno, postoje i drugi likovi - mladi baron Tamburlano, dvorski „oficeri“, detiči i sluge, poklisari i „tolnači“, Vrtirep, fiškališ staroga barona, pa njegov prefektuš, ali i Pravdomerić, Njegova preuzvišenost - gradski notar, koji na jedan lijepi način mjeri i dijeli pravdu kroz korupciju. Pričamo zapravo staru priču o vlasti, moći, častohleplju i želji za društvenim statusom.
Koliko je važno da se u varaždinskom kazalištu igraju predstave na kajkavskom jeziku?
To je naravno jako važno. Mislim da kajkavski jezik ne smijemo nikada stavljati u zapečak. Neki dan sam upravo u Varaždinu saznao da postoje neki tužni ljudi koji su Balade Petrice Kerempuha preveli na štokavski, što je vrijedno etičkog i moralnog zatvora, jer se na taj način zapravo zatiru hrvatski jezici. Odgajati publiku i učiti ju izvornom, bogatom, prekrasnom kajkavskom jeziku toga vremena, je izuzetno važno. To naime, nije dijalekt, to nije ono što se pod kajkavski jeftino prodaje u današnjim masovnim medijima, nego je to bogati, debeli, fantastični, pravi jezik, kojega smo zaboravili i kojega zatiremo. Stoga sam s velikom radošću prihvatio poziv da u Varaždinu radim Čine barona Tamburlana.
Tekst predstave je ipak valjalo prilagoditi današnjem vremenu?
Prijepis u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ je izuzetno loš i nikada nije doživio nikakvu redakciju, tako da je tu bilo stotine krivih riječi i za ono vrijeme nemogućih konstrukcija. Tekst smo morali najprije dovesti do nekog mogućeg izvornika, a s druge strane smo ga štimali i preštimavali prema potrebama predstave. Nešto slično sam imao priliku raditi u Dubrovniku, 2007. godine, kada sam postavljao Arkulina, dakle, jednu Držićevu komediju, kojoj su nedostajali neki djelovi, pa smo predstavu sastavili od fragmenta. Predstava je uspjela i išla je tri godine na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tu nije riječ o fragmentima, no valjalo je tekst prilagoditi i današnjem vremenu, pri čemu smo se posebno trudili poštivati kajkavski jezik, na čemu sam inzistirao, zajedno s dramaturgom i jezičnim savjetnikom Ernestom Fišerom.
Kajkavske komedije u pravilu su hit predstave varaždinskog kazališta. Očekujete li da će tako biti i s ovom predstavom?
Daj Bože da bude tako. Ova je predstava vrlo zahtjevna za glumce, predstava prelazi rampu, igramo se s elementima teatra, imamo i živu glazbu, koju piše maestro Ivan Josip Skender. Takve komedije moraju uhvatiti korjenje, a da bi se to dogodilo predstava mora puno igrati. Jako se veselim i nadam se da će publika, a posebno mladi, prepoznati predstavu i dolaziti u kazalište, te da će u njoj svi imati kaj za videti - istaknuo je Krešimir Dolenčić govoreći o novoj kajkavskoj komediji varaždinskog kazališta, koja će biti premijerno izvedena 28. veljače.
Naslovnu ulogu, starog barona Tamburlana, igra Vid Balog, za kojeg Dolenčić ističe kako „bez njega ove predstave ne bi ni bilo“, mladog barona Tamburlana igra Ognjen Milovanović, Robert Plemić je Pravdomerič, Vrtirep, fiškališ staroga barona je Denis Bosak, a Prefektuš Tamburlana - Zdenko Brlek, koji je i asistent redatelja u ovoj predstavi. Miška, slugu staroga Tamburlana igra Barbara Rocco, Darko Plovanić igra Gašpara, Marinko Prga - Plašimirovića, a Matko Buvač slugu Pravdomeričevog.
