Iako s vremena na vrijem diže “prašinu” (i) zbog svojih napisa, koji zorno svjedoče da itekako promišlja vrijeme i pojave koje nas okružuju, Marinko Prga prije svega je glumac iza kojeg je niz zapaženih kazališnih, filmskih i televizijskih uloga, poput Lule u Maršalu Vinka Brešana, Malog u Živi u mrtvi, Krležinog Križovca u adaptaciji pok. Petra Večeka...
Upravo ovih dana gledamo ga u novoj ulozi, odnosno ulogama, jer istovremeno nastupa na daskama i filmskom platnu, što samo svjedoči o njegovoj natprosječnoj angažiranosti, odnosno kvaliteti.
Na daskama matične kazališne kuće, HNK u Varaždinu, upravo nastupate u Zmijskom klupku, žanrovsko teško odredivoga djela s elementima krimića, trilera.. češkog autora koji je studirao s redateljicom Ksenijom Krčar. U najavi predstave čulo se da propituje što je to istinu, stvarnost, identitet...
Da, na nepretnciozan način propituje sve što ste naveli. U izvornom obliku drama je san ili bolje rečeno halucinacija, koja se odvija u mašti jednog od likova. Naša kazališna adaptacija te drame savršeno funkcionira kao krimi priča s komičnim te, na trenutke, i pomalo apsurdnim elementima. Skraćena na 90 minuta, gledatelje skoro do kraja drži u neznanju i napetosti. Zadržali smo nekoliko iracionalnih trenutaka, koje možemo tumačiti kao alegoriju, ali nije nužno.
Ako je tako, zašto je to danas potrebno, bitno?
Tko kaže da je danas istina društvu potrebna i bitna? Ljudi pogotovo ne vole da im njihovu istinu govori netko drugi.
Zar smo se toliko odmaknuli od istine i stvarnosti?
Jesmo. Da nismo, odavno bi već izašli na ulice i protestirali dok god ne ukinu neke zakone.
Za razliku od broja 55, ne bi glumili u seriji „General“ Antuna Vrdoljaka i da ste pozvani jer sumnjate na koji način će biti prezentirana recentna povijesna događanja...
Vrdoljak je davno u prošlom stoljeću nedvojbeno snimio svoje najbolje filmove. Suradnja sa novom generacijom redatelja koji imaju što za reći me više intrigira kako na filmu tako i u teatru. Recentna povijest već počiva na mitovima.Nemam pojma u kojoj mjeri je taj scenarij baziran na relevantnim činjenicama ali nije to jedini razlog zbog kojeg bi odbio seriju. Za pretpostaviti je da priča isključuje meni omiljenu temu ratnog profiterstva i kriminala. Bilo bi interesantno igrati u filmu ili seriji nekog od naših heroja generala, koji na svom ratnom putu, usput, stječe kapital od prodaje goriva, dijamanata, oružja ili nekih zabranjenih supstanci te, nakon rata, živi ko beg, dok njegovi suborci jedva spajaju kraj s krajem ili, u najgorem slučaju, legnu na bombu da bi izmakli surovoj poslijeratnoj stvarnosti. Bilo bi također zanimljivo glumiti u nekoj domaćoj drami socijalne tematike običnog čovjeka iz naroda, antiheroja, koji - životareći na svakodnevnoj relaciji dnevni boravak-sportska kladionica - gaji iluziju o boljem životu, ali pri tom i dalje glupo ostaje odan svojoj stranci, uvjeren da ga ugrožavaju Srbi, Cigani, Židovi, pederi, jugonostalgičari, komunjare... U oba slučaja bili bi suočeni s jednim stvarnim segmentom mozaika turobne hrvatske svakodnevnice, daleko od herojskih mitova i ideologije. Mlade ne treba opterećivati mitovima i ideologijom. Treba ih suočiti s istinom i poticati na razvoj kritičkog mišljenja...
Cijeli intervju čitajte u tiskanom izdanju Varaždinskih vijesti
