Časopis „Književnost uživo“ u subotu će u 18 sati u kafiću Long Play (bivši Kult) predstaviti neki od njegovih tvoraca, Milan Zagorac i Mirela Fuš, uz goste koji će čitati svoje pjesme objavljene u časopisu, u organizaciji varaždinske udruge mladih V.U.K. i riječke književne udruge Katapult, koja će uskoro početi djelovati i u Varaždinu.
Književnost uživo vjerojatno je najneobičniji književni časopis u regiji, koji svoj uspjeh duguje spoju novih medijskih kultura, web-stranice i Facebooka, suvremenog „on-line“ časopisa i „old-scool“ tiskanog izdanja. Prepoznalo je to u dvije godine postojanja 40.000 pratitelja na Facebooku, časopis na webu ima na desetke tisuća čitanja, a mrežna stranica ima nekoliko tisuća posjeta godišnje. U sklopu projekta na Facebooku objavljuju se svi radovi, dok časopis i web-stranica donose izabrana, najbolja djela u određenom trenutku. FB stranica namijenjena je svima onima koje zanima današnja književna produkcija, bilo da je riječ o početnicima ili već afirmiranim imenima, a u povodu izlaska 10. broja porazgovarali smo s gostima koji će nas posjetiti u subotu.
– Koliko dugo već postoji Književnost uživo, je li početak bio težak?
– Početak Književnosti uživo na prvi je pogled nagao i spontan: u lipnju 2013. prvi se put pojavljujemo na Facebooku kao stranica otvorena svima koji žele na njoj objavljivati, već za mjesec dana imamo objavljen prvi broj časopisa, redakcija je istovremeno i skupina administratora koji su ga i pokrenuli, Alen Kapidžić, Zoran Žmirić, Igor Beleš, Alen Brabec, Slaven Jelenović, Tamara Modrić i Milan Zagorac, poslije nam se pridružuju i Tamara Čapelj, Dunja Matić, Tea Marković, Moris Mateljan i Mirela Fuš. Uz manje izmjene, jezgra je ista i dan danas, dvije godine kasnije i nakon deset objavljenih brojeva časopisa, s manje ili više promijenjenim ili nadopunjenim ulogama, no svakako bogatija iskustvom / iskustveno bogatija; s više od 40.000 pratitelja na Facebooku, s desecima tisuća čitanja našega časopisa na webu i sa mrežnom stranicom koja ima nekoliko tisuća posjeta godišnje.
Krenulo je brzo i naglo, nakon prvog riječkog predstavljanja Ri lita, odnosno sada već poznate Noći velikog čitanja. Riječ je o festivalskoj manifestaciji jedne večeri posvećene čitanju riječkih autora pred domaćom publikom, dakle publikom koja vas mahom osobno poznaje. Vlado Simcich Vava bio je taj koji je to kanalizirao na jedan rokerski način, kao neki vid koncerta, samo to nije koncert. Nije ni pričanje, ovo nije splitski Pričigin. Svatko njeguje neki svoj način i stil.
Nije ni neobična ideja da se krene s Facebooka, ipak je ta mreža daleko najpopularnija i biti na njoj znači i „postojati“. To „biti vidljiv“ je zahtjev nad zahtjevima. Odmah naglašavam da je cijela priča koncipirana tako da bude suradnička i održiva, da autori međusobno, ali i čitatelji podržavaju jedni druge, da je književnost zaista živ prostor propitivanja njezinih mogućnosti, a samim time, jasno, i granica naše stvarnosti, no ne bismo htjeli biti preuzetni. Ova je stranica namijenjena i onima koji tek počinju, to je zaista nužan prostor koji je bio na umoru, kojem je papirnati tiskani medij nedovoljan. Ako pogledate stranicu Književnosti uživo, bilo da je riječ o Facebooku, o webu, o Issuu izdanju, to je jednostavno živ prostor. Književnost uživo ne bi postojala bez zajednice i bez njezine potrebe za time.
Kao što smo već napomenuli, ako je demokracija sine qua non i jedino moguće rješenje, onda mora biti primjenjiva i na književnost. Ako želimo vlastitu stranicu na kojoj samo mi objavljujemo, ni to nam nije onemogućeno. Ali ovako stječemo mogućnost sinergije, mogućnost stvaranja pozitivne interferencije, mogućnost da nešto naučimo i dobijemo od drugih, a to je i poanta. Ovo je polagan put i nije lagan, ali je nužan. Sve ostalo, postavljanje samoga sebe, postavljanje vlastitog literarnog zahtjeva pred druge, čini se vrlo anakrono, ali je također dopušteno. Stoga je ova literarna demokracija uvjet koji jedini predstavlja rješenje, a to ne znači smanjenje kvalitete. Iskreno, ovaj model kod nas još nije prepoznat do kraja, izuzev ovog ljudskog kapaciteta, no puno razumijevanje književne zajednice još nije ni na rubu prepoznavanja. Ono još živi u starim, okoštalim utvrdama krugova i kružoka, „serklova“ koji možda jesu, a možda ni nisu literarno relevantni. Ali nismo si nikada zadali zadatak demontaže tog evidentno neuspješnog modela. On će sam s vremenom izgubiti bitku, ako već i nije. Ono što je sada bitno, to je osvježavanje zajednice, stalno plasiranje novih materijala, po mogućnosti književno sve relevantnijih i sa sve većim penetriranjem u tkivo čitatelja. Cilj je izgraditi kvalificiranu čitateljsku publiku s jakim kritičkim stavom i širom otvorenog pogleda koja kreativno živi svoj život.
– Kako funkcionira časopis i kakva je njegova koncepcija (predavanje i prikupljanje materijala, uredništvo, lektura, prijelom...)?
– Književnost uživo formalno je časopis koji vodi ranije spomenuta mala jezgra. Formalno, izdavač časopisa je Studio TiM uz dosadašnju suradnju s Katapultom. U stvarnosti to je samostalna redakcija koja ima vrlo difuzno vođenje, ali je zahtjev kvalitete iznad svega. Tri su kruga probira, prvi je Facebook gdje objavljuju svi, zatim časopis koji prati periodički najbolje po odabiru difuzne redakcije i to su mrežne stranice Književnosti uživo gdje se nalazi uvijek nabolje od najboljeg. Već danas, bez lažne skromnosti, vidi se da je rezultat golem, da su autori koji su se kristalizirali kao vodeći zaista autori od formata, autori koji iza sebe imaju već ozbiljne literarne biografije i čija djela će vrlo brzo postati književno relevantna. Ona su svježa i stalno donose novu i svježu energiju.
Krajnji cilj je osnovati ediciju, za sada se to čini više sporadično kroz nakladničke projekte Studija TiM, ali još uvijek tražimo način za potpunu artikulaciju. Vjerojatno ćemo i nastaviti tražiti, nema tu neke velike mudrosti, poanta je stalno raditi (na sebi).
– Tko je sve danas u Književnost uživo (KU) timu i tko je zadužen za koji segment?
– I danas je tim koji vodi časopis isti kao i na početku, uz manji ili veći angažman pojedinaca, no svakako treba istaknuti naš ženski dio tima: Mirelu Fuš, Dunju Matić, Tamaru Čapelj i Teu Marković. One onaj operativni dio projekta vode do finalizacije, do onog završnog dijela pripreme, od strukturiranja do lekture i konačno pripremljenog materijala koji je spreman za objavu. Odabir je pak redakcijska odluka. Sadržaji na webu su odabir sadržaja iz časopisa uz, naravno, brojne druge tekstove koji povremeno dođu na red, a to su intervjui s autorima, suradnicima, recenzije i osvrti ne samo autora oko Književnosti uživo već i iz prostora Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije.
– Po čemu se KU razlikuje od ostalih književnih časopisa?
– Književnost uživo i jest i nije pokret, kako se uzme. Ona je kvantni skok, iskorak iz zadanih okvira. Ipak, nema karakteristike pokreta, iako je na neki način i to, pokret za deinstitucionalizacijom književnosti iz uskih, malih, osobnih niša, akademskih krugova ili već odavno nekrotiziranih kružoka. Ta deinstitucionalizacija može preživjeti samo u kontekstu opće demokratske paradigme i suradnje. Ona je sama po sebi odraz suradničke demokracije. Suradnička demokracija je sustav u kojem svatko ima pravo na svoje mišljenje i na djelovanje i nitko ga nema pravo u tome sputavati; također ona znači suradnju, što znači da će svatko onaj tko surađuje biti i u boljem položaju. Ona znači i odgovornost. Demokracija se ogleda u tome da se ne isključuje one koji imaju bitno drukčije stavove, prehermetični su, ili su, s druge strane, premladi da bi privukli pažnju. To znači da se potiče i one koji su u „nepovoljnijem« položaju da ostanu i stanu na svoje noge.
– Radovi u časopisu širokog su raspona, između „visokog“ i „pučkog“, banalnog i visokoumjetničkog. Rezultira li to više kritikama ili pohvalama?
– Dopustite nam da budemo slobodni pa kažemo: sve je to sarma. Jednom kupus, drugi put meso. Jasno, ova je naša koncepcija posve strana na ovim prostorima... Ma, usudili bismo se reći i šire. Književnost je odavno postala igračka u rukama onih koji su (samo)pozvani da se njome bave, pa smo dobili to što smo dobili: nisku čitanost. Književnost uživo je novi lijek protiv te bolesti. Poanta je da se pridobije čitatelja, autora, suradnika, da se književnosti vrati njezina stvarna, njezina, pa i dopustite nam, „sakralna“ uloga: ona je posvećena riječ usred neposvećenoga, divljeg svijeta. Bile su prve kritike koje su se divile projektu, zatim je uslijedio jedan manji otpor, nešto, kao, redakcija ni sama ne zna što bi i kamo bi, danas kada je posve jasno da je naš model nezaobilazan i visokoprimjenjiv u širem smislu popularizacije književnosti, kad su veze sa slovenskim časopisom Poiesis postale čvrste i ozbiljne, i to prave, kreativne veze, ne samo nominalne, tada je shvaćanje krenulo u drugom smjeru, sada se o ovome projektu razmišlja kao o revolucionarnom. Ipak, mi bismo ga radije shvaćali kao evolucijski projekt, projekt koji treba vratiti ljude čitanju i čitanje ljudima, koji iz baze gradi vertikale i koji će se, uz stalnu prilagodbu i promjenu, preoblikovati opet u neki drugi, treći, peti, nije bitno koji, ali svakako onaj projekt koji treba biti prava kreativna demokracija, književna republika sam po sebi.
– Što sve objavljujete; prozu, poeziju, eseje...?
– Apsolutno sve, čak i videopoeziju, glazbene spotove i fotografije. Ne bavimo se dnevnom politikom, osim ako se ne tiče knjige, kao ni onim što se pučki naziva žuti tisak.
– Postoji li časopis i u tiskanom obliku i, ako da, u koliko se primjeraka štampa i kako to financirate?
– Da, ove smo godine pokrenuli i tiskano izdanje, tiska se u pedesetak primjeraka i služi za pretplatnike te za reprezentaciju. Što se tiče neke veće količine, ne postoji za time ni veća potreba, naime, časopisna se scena zaista, sporo, ali sigurno i dosljedno, premješta na mrežu i papir će u ovom području izumrijeti vrlo brzo. A ako netko baš želi primjerak, dva, uvijek ga može naručiti s web platforme i dobije ga u roku od 15-20 radnih dana.
– Koliko je autora već objavilo radove u časopisu i ima li nekih koji su se do danas već afirmirali kao pisci ili pjesnici?
– Ovo je važno pitanje. Dakle do sada je u časopisu objavljeno više od 500 jedinica tekstova te najmanje 300 autora sudjeluje u njemu od prvoga dana. Mnogi su autori doživjeli baš tijekom suradnje prva objavljivanja knjiga, mnogi će ih dobiti. Imamo i već ranije afirmirane autore, no poanta je u tome da se pojave nova imena i novi ljudi, novi autori, novi glasovi, usporedni glasovi uz ono što često pretenciozno nazivamo „domaćim mainstreamom“. S nama su surađivali i Silvija Šesto i vaš Varaždinac Željko Funda, više objavljivanja Pavla Pavličića i Irene Lukšić, tu su i Antonio Šiber, zatim šire Darko Cvijetić, Ivan Glišić, Peter Semolič, ako ćemo izdvojiti one najpoznatije, svakako potvrđuju da je riječ o ozbiljnoj zajednici. Tu su i vaša Varaždinka Slavica Gazibara, Ružica Gašperov, zatim cijela skupina splitskih dadanata, uključujući i Franka Bušića, mladi autori koji su tek doživjeli prva priznanja i afirmaciju s ovim časopisom poput Antonije Padovan, Alena Brleka, zatim tu su autori koji su uvijek negdje ispod praga javnosti poput Miloša Petronijevića ili Floriana Hajdua, svakako tu treba ubrojiti i Vergilija Franizza i Tamaru Čapelj kao vrlo ozbiljne glasove iz Bosne i Hercegovine. Riječki krug uopće ne bismo ni isticali, naime, on je gotovo cijeli ovdje izuzev nekolicine. Naši su autori i Ljiljana Jelaska, Sonja Smolec, vrlo ozbiljne autorice i za djecu i za odrasle, Nataša Kovaljev Opatić, Andreja Malta koja je izravno i u zadarskom Zapisu i s nama. Ne treba smetnuti s uma ni Darka Balaša, Blagu Vukadina, Daniela Radočaja, Envera Krivca, Iliju Barišića, Ivana Zrinušića, mladu i vrlo talentiranu autoricu Ivu Rogić, Jelenu Šimunić, Melindu Kostelac, Mirelu Fuš koja upravo ovdje pokazuje svoje i pjesničke i organizacijske vještine, Miru Škugora, Mladena Blaževića, Morisa Mateljana, Nevena Lukačevića, Roberta Vrbnjaka, Smilju Savin, Zorana Žmirića, Željka Maurovića, Milana Zagorca kao nepresušnog pogona u svakom smislu tog pojma, sve od reda autore koji su već objavili svoje knjige i koji svi od reda sustavno objavljuju te se od njih očekuje jako, jako puno. Dio je spomenutih autora popraćen i u intervjuima.
– Surađujete sa slovenskim časopisom Poiesis, kako izgleda ta suradnja i surađujete li možda s još kojim časopisom, udrugom, institucijom...?
– Naravno, suradnja s Poiesisom je možda najrazvijenija, no svakako je to i simptomatično: naime, na našim prostorima, Slovenija je najdalje dogurala u mnogim stvarima, pa tako i u shvaćanju važnosti književnosti, posebno poezije u društvu, pa nije neobično da smo se s njima i najčvršće povezali. Za sada smo dogurali do dvije međusobne posjete naših autora i suradnika, do nekoliko uzajamnih objava autora na hrvatskom i slovenskom, a s projektom se i dalje nastavlja. U drugim je društvima, poput BiH ili Srbije stanje kompleksnije, ali imamo veze i s Balkanskim književnim glasnikom, naime, međusobno se prožimamo i tematski i autorski, pa dijalog svakako postoji. No da može i više i jače i bolje, može, svakako, mora.
S Poiesisom činimo zapravo neku vrstu jedinstvenog projekta, svakako podatnog za neke fondove, za financiranje, naravno, na međunarodnoj osnovi, no to će zahtijevati još formalnih stvari. Ipak, sve u svemu, to ima potencijal postati vrlo ozbiljan transgranični projekt na osnaživanju pozicije književnosti, jednostavno, jedni od drugih imamo mnogo toga za naučiti.
