Oliver Dragojević i Gibonni na svojoj koncertnoj turneji nakon koncerta u Splitu stižu u Arenu Varaždin 29. listopada. Ovo će biti treći u nizu koncerata u sklopu turneje "Familija Live". Sreća, zajedništvo i puno odlične glazbe – kako s novog zajedničkog albuma "Familija" tako i niz legendarnih pjesama uz koje su odrastale brojne generacije – sukus je onoga što Oliver i Gibonni pripremaju za Varaždin. Ulaznice se mogu kupiti na prodajnim mjestima Eventima po cijenama od 120, 140 i 160 kuna, uključujući i Suvenirnicu Varaždinskih vijesti na Korzu, a mi smo, nakon prošlotjednog razgovora s Oliverom, ovaj put nazvali Gibonnija i ukratko porazgovarali o varaždinskom koncertu, ali i drugim stvarima koje čine život.
– Kakve dojmove nosite s posljednjeg nastupa u Varaždinu?
– Bilo je to na Špancirfestu prije nekoliko godina, sve je bilo po mom guštu, kriteriju i osjećajima, jedan od najdražih koncerata na toj turneji. Sjećam se da je bila dobra vibra između publike i mene. Od prvog do zadnjeg tona bilo mi je super.
– U Vašim i Oliverovim pjesmama stihovi imaju i filozofsku i duhovnu simboliku, pišete li o vlastitim iskustvima?
– Može se dogoditi da ljudi pišu o nečemu što nije njihovo vlastito iskustvo, ali iako to nisu doživjeli, na neki su način u sebi osjetili, proživjeli, osjetili empatiju... Ako si bio dovoljno blizu vatre, nisi trebao upasti u nju da bi znao što će ti se dogoditi ako upadneš. U mojim pjesmama ima i mojeg, ali i tuđih iskustava, s kojima sam se uspio na neki način suživjeti, kao da su moja. Mislim da bi to i trebao biti zadatak pjevača, umjetnika, redatelja...
– Prošli smo tjedan razgovarali s Oliverom Dragojevićem i rekao nam je da baš putuje u Velu Luku jer mu je taj otok „utočište“, tamo su mu masline i vinova loza... Imate li Vi neko takvo mjesto?
– Imam, imam... Od rođenja sam, kako bih rekao, gradsko dijete i grad je okruženje za koje sam mislio da mi je prirodno. Kad sam napuštao Split u potrazi za sobom, jer tražio sam odgovor na pitanje što želim biti, išao sam iz grada u grad, sve veći i veći. Na kraju sam otišao u Berlin. Tijekom tog vremena sam shvatio da je moj izbor: ili živiš u megapolisu ili živiš u nekoj manjoj sredini. Veliki grad ima svaki dan predstave, događaje, glazbenici sviraju na ulici, možeš na ulici upoznati ljude koji sviraju kao Eric Clapton, veliki grad je kao veliki švedski stol, a mala sredina ti nudi veliki mir, da čuješ samog sebe, da imaš vremena za knjigu, za sebe, za prijatelje... Mislim da je najgore kad nisi ni u maloj sredini ni u velikom gradu.
– Svirate li kad pjesme iz Vaše metal faze, iz vremena Osmog putnika, kako danas gledate na to vrijeme?
– Tu fazu moji fanovi gledaju možda malo s upitnikom iznad glave jer je drugačija muzika. Taj bend je bio dobar bend, imali smo dobre ideje i bili smo mladi, imali smo ogroman entuzijazam, doživljavali smo tu vrstu muzike gotovo kao vjeru. Imali smo osjećaj za mjeru, naše pjesme nikad nisu bile dugačke, bile su oko tri i pol minute, energične,nismo maltretirali solažama, dovoljno da kažemo ono što želimo, ali žao mi je što danas nemamo dokument da je to bilo dobro. U studiju smo imali prijatelja koji dugo nije bio u rock muzici, a nismo imali novaca da uzmemo nekoga izvana, zato danas studijske pjesme ne zvuče ni približno dobro kao u garaži. Zbog toga mi je ostala frustracija. Volio bih da smo mogli napraviti album s „pravim“ producentom i u „pravom“ studiju.
– Možda Vam se sad ovi uspjesi u solo karijeri vraćaju kao karma.
– Ne znam, iz svega toga sam naučio da ako si nešto dobro radio, a nemaš nikakav dokument kojim bi to dokazao, onda zvučiš kao svi oni ljudi koji, na primjer, sjede ispred dućana s litrom vina i pričaju kako su nekad bili odlični, ali nisu imali sreće. Zato ne volim o tome pričati. Taj bend je nešto imao u sebi, ne bi ga se danas ljudi sjećali da nije, bendovima koji su nastupali nakon nas nije bilo lako, znali su im zviždati...
– Sigurno ni danas mnogima ne bi bilo lako nastupiti nakon Vas i Olivera. Kako će izgledati vaš zajednički nastup?
– Oliverov i moj glazbeni put bio je dosta nemiran, pun različitih interesa, ali ima nekih pjesama u kojima se možemo sresti u zvuku, u kojima jedan drugome nalikujemo, na primjer, neke moje pjesme su u Oliverovu senzibilitetu, kao „Tajna vještina“ ili „Kad sam nasamo s njom“, a Oliver ima u svom repertoaru snažnih pjesama u kojima ja sebe vidim i čujem bez problema kao što su „Stine“, „Molitva za Mariju Magdalenu“...
– Veže li Vas što uz sjever Hrvatske, dolazite li kad ovamo?
– Jedan moj član benda je iz Mačkovca pa smo dobro informirani o vašem kraju. Ponekad tamo imamo i probe jer nam više odgovara nego u Zagrebu ili Splitu, jer tako nemamo privatnih obaveza. Kada radimo nešto novo i treba nam mir, tada probe imamo u Mačkovcu, a spavamo u hotelu u Varaždinu.
– Što čeka posjetitelje varaždinske Arene, hoćete li svojim riječima pozvati ljude?
– Ne bih zvao ljude na koncert, nego bih zahvalio svim ljudima koji su odlučili doći na koncert, hvala za podršku. Koncert će biti jako dobar jer je nemoguće da nas dvojica pogriješimo s obzirom na količinu pjesama, staž na pozornicama i dobrim muzičarima koji su s nama.
