Udruga Katapult i Odjel za mlade Gradske knjižnice Metel Ožegović u petak organiziraju pankersku književnu večer pod nazivom „Književnost bez dlake na jeziku“ s piscem Danielom Radočajem iz Pule na Odjelu za mlade. Svojim aforizmima, poezijom, i kratkim pričama, zastupljen je u četrdesetak književno kulturoloških tiskovina s područja bivše Jugoslavije, te izvan nje, u prijevodima na engleski, makedonski i poljski. Objavio je pet knjiga Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta (2006.), Velika smeđa fleka (2011.), Ponekad bih odlazio k njoj biciklom (2013.), Vodič kroz Krležu – u koautorstvu s Ivanom Glišićem (Šabac); (2013.) i Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet (2014.). Koncem godine u nakladi Studio TiM-a izlazi njegova šesta knjiga: „Anatomija rastanaka“. Njegov je stil prožet ironijom, autoironijom, humorom i crnim humorom, stoga smo u tom stilu osmislili i pitanja.
Dosad si objavio pet knjiga poezije i proze, pankerskog štiha, kakve teme obrađuješ kroz tu vizuru?
Uglavnom se bavim crno-humornim refleksijama na svakodnevni život i njegove nuspojave. Kako je riječ o „kraćim formama“ neizbježno mi je iz te „rutine“ izabirati zanimljive, a na prvi pogled neprimjetne detalje. Narator je Panker, ali tekstovi nisu „internog tipa“, upravo suprotno. U tom kontekstu nastojim pisati ironično, bez dlake na jeziku i bez ikakve cenzure.
Zašto je kritičar Matko Vladanović napisao da knjige tematike poput tvoje u ruke uzimaju mazohisti?
Biranje tematike ovisi o individualnom čitalačkom ukusu. Pisanje samo po sebi spada u određenu vrstu mazohizma. Također, u slobodno vrijeme bavim se planinarenjem i planinskim biciklizmom. To su sportovi s vrlo izraženom dozom mazohizma. Taj mazohizam nije prepreka, baš naprotiv; pomaže čovjeku da postepeno pomiče granice vlastitih mogućnosti (ili uvjerenja), ustrajnim radom. Stoga, ako je u ovom slučaju autor mazohist ne vidim razloga zašto to ne bi bili i njegovi čitatelji? Teme koje biram za pisanje isključivo su one teme koje volim čitati, i tu kompromisa nema. Pomalo me iritiraju kritičarske tvrdnje po kojima je hrvatska književnost „zavijena u crno“. Iz moje perspektive oči svakog pisca trebale bi predstavljati leću kamere, a mozak njezin projektor. Zamisli prosječan subotnji izlazak, stotinjak mladih na nekom popularnom gradskom okupljalištu. Što vidiš? Gotovo polovina njih puši, malo tko ne pije alkohol, a negdje iz pozadine dopire i dim marihuane. Ne želim uljepšavati realnost, nisam pisac sanjar. Iz tog razloga na kraju večeri neću otići za dobrim curama i momcima; oni će na vrijeme leći u krevet nakon ispijene šalice toplog mlijeka. Radoznao ću otići za šačicom probisvijeta i svjedočiti o postojanju kakvog-takvog života. Dakako, u spisateljskom smislu. Ne opravdavam ičije postupke, ali ipak smo mi djeca odrasla u jednom i ne tako bezazlenom (ali besmislenom!) ratu. Posljedice su još uvijek vidljive i snažne. Okretati od njih nezainteresirano glavu i otići za „ekipom s mlijekom“ bila bi jedna od najvećih tragedija za domaću književnost. Uostalom, ako te zanima kako zvuči drugi album Satana Panonskog, nećeš tražiti mišljenje od nekoga tko sluša „zabavnu glazbu“.
Kako objasniti zašto muškarac koji nije homić piše poeziju?
To sam pokušavao objasniti istoimenim poglavljem u svom poetskom prvijencu. Znaš, kad među desetak muškaraca izjaviš da pišeš poeziju, ekipa ti neće tako olako za šankom okrenuti leđa. A poezija, zapravo, može biti daleko više „muška stvar“ od nogometa i onog njihovog međusobnog „pljuskanja po guzi“. Sve je to s ironičnim naglaskom, dakako.
Koja je veza Miroslave Krleže i punka?
Nikada ne bih napisao ni slova o Miroslavu Krleži da nije bilo Ivana Glišića, najvećeg alternativnog književnika iz Šapca, strastvenog krležologa, koji me uveo u koautorski spisateljski projekt „Krleža“ i još mnogo toga. Krleža je bio buntovnik i panker u vrijeme prije nastanka pank-pokreta. Njegovi „Glembajevi“ svojevrsno su predviđanje rušenja tadašnjeg socijalizma od strane nepismenih tajkuna kojima danas svi kolektivno služimo, posredno ili neposredno. Roman „Vražji otok“ svojevrsna je preteča pank-književnosti, taj sukob sina s ocem kao pružanje otpora novih generacija starim tradicijama i vrijednostima.
Što radiš dok tvoji prijatelji gledaju nogomet?
Bavim se sportom. Ili pričam s njihovim ženama o čarima dobre poezije i književnosti.
S kim tvoja supruga provodi vrijeme dok ti gubiš vrijeme pred tastaturom?
Zadnjih petnaest mjeseci s našom prinovom. Više od pola toga vremena nisam uopće znao gdje mi je „tastatura“, a kamoli da sam imao vremena „gubiti ga“ na književnost. Sada se stvari polako popravljaju, vraćam se u formu novim rukopisom u jednom malo ležernijem stilu uz nova roditeljska iskustva. Svejedno još uvijek ne trošim „obiteljsko vrijeme“ za vlastita spisateljska zadovoljstva.
Zašto je djevojci bolje darovati zasađeni kaktus nego, mrtvu, odrezanu ružu?
Ta mi je odsječena ruža uvijek bila patetična. Kao da predstavlja svu onu ljudsku pohlepu u želji za posjedovanjem i trofejima. Mrtvo cvijeće nam je na stolu, rogovi divljih životinja iznad kamina, kupujemo skupe ljubimce s pedigreom pored tolikih besplatnih mačaka i pasa lutalica. Koga mislimo zadiviti time? Kakvi smo mi to ljudi? S kaktusom je drugačije. On se jednostavno udomljuje, živi i razvija se. A može se i obraniti svojim sićušnim bodljama. I ako bog da, jednoga dana, preseliti u vrt. Kaktusi su mi znali ispričati ljepše priče o svojim ukućanima od mrtvih odrezanih ruža, u svakom slučaju.
