Gosti književnog piknika u Varaždinu 23. lipnja bit će pisci iz Njemačke, Finske, Ujedinjenog Kraljevstva, Cipra i Austrije: Andreas Timotheou, Stefanie Sargnagel, Steven J. Fowler, Daniela Seel, Ulrich Schlotmann, Kristina Posilović i Suvi Valli, udruženi o organizaciju Crowd. Autobus s piscima krenuo je na trotjednu turneju kroz Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i Bugarsku, a u Varaždinu će se održati u Šetalištu Vatroslava Jagića, nasuprot puba Medina Škrinja. U slučaju kiše program će se održati u Medinoj Škrinji. U povodu gostovanja razgovarali smo s jednim od gostiju, Andreasom Timotheouom.
– Što je poezija? Može li se na nju gledati kao na zagonetku koju čitatelj treba odgonetnuti da bi shvatio što je “pjesnik želio reći”?
– Poezija je, kao i svaka druga vrsta umjetnosti, poput utočišta. Pjesnik služi ljepoti i niječe prazninu i ružnoću koju susreće. Poezija izvire iz onog “početnog” svjetla, koje je vrlo vjerojatno neiscrpno i potječe iz tijela milijuna pjesnika. Poezija nas stalno podsjeća da je u prirodi svega da cvate i napreduje. Ne mislim da je poezija zagonetka, ali mislim da svatko od nas jest. Ne postoji "pravo značenje" onoga što piše pjesnik, jer ni on sam ne poima značenje kada gradi pjesmu. Čitatelj je zapravo zagonetka koja se odgonetava kad čita, pred njim se otvara svijet i nekako se na taj način približava vlastitoj svijesti.
– Treba li poezija biti angažirana ili ne bi trebala imati utilitarnu funkciju, biti “probitačna”?
– U poeziji nema stvarne “potrebe”. Potreba je u pjesniku, da prevlada svoju prvu ranu na primjer. Dakle, svatko piše slobodno, kako je i primjereno u umjetnosti. Međutim, je li ono što piše doista poezija, to je druga priča.
– Kakvu poeziju najviše voliš čitati (spomenuti neke autore)?
– Volim pjesme koje slave ljepotu, nose nadu, govore o iskrenosti i čistoći jednostavnim jezikom, bez galame. Volim pjesme koje se suočavaju sa smrću i odupiru dekadenciji. Za mene je dobra pjesma ona pjesma koja me pokreće. Posebno razlikujem poeziju Odysseusa Elitisa jer cijeni ljepotu, Konstantina Cavafyja zbog morala u poeziji i Nikiforosa Vrettakosa zbog njegove jedinstvene ljudskosti i nježnosti.
– Kako znamo da je pjesma dobra, postoji li nešto što povezuje dobro napisane pjesme?
– Dobre pjesme me pokreću. To je kriterij za mene, aktiviranje unutarnjeg svijeta za koji nisam znao da postoji do tog trenutka.
– Koliko pjesama baciš kad pišeš?
– Nikad ne bacam pjesme, jer nikada ne pišem ako nisam siguran da znam što želim napisati. Što god da se dogodi, automatski se pretvara u situaciju o kojoj mogu pisati, prevesti u poetski jezik i već je samo to zanimljivo. Od tog trenutka pokušavam procijeniti je li ono što proizvodim dobro ili je prosječno. Objavljujem gotovo sve svoje pjesme. Međutim, manje od pola pjesama objavljeno mi je u knjigama.
– Što je pjesniku potrebno za “nadahnuće”?
– Pjesnik je u neprestanoj komunikaciji sa samim sobom, za što samo po sebi treba vremena. Ljudi oko njega poštuju to, imaju razumijevanja, tako da ga ovaj luksuzni angažman identificira s onim što nosi u sebi i daje mu veliku priliku da pusti nepotrebne stvari iza sebe i omogućuje mu da više uroni u svoju strast, poeziju.
