Franjo Klopotan iz Presečna pored Novog Marofa zasigurno je jedan od najcjenjenijih slikara naive. Doduše, on se iz tog slikarskog pravca izdvaja svojom originalnošću odnosno motivima fantastike i nadrealizma.
- Ne slikam naivu kao Hlebinčani. Uvijek sam bio svoj, od samog početka. No nisam se nikada ni sa kim posvađao - rekao nam je u razgovoru u povodu nedavnog otvaranja njegove samostalne izložbe u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama, kolijevci naivne umjetnosti.
Termin otvaranja tempiran je u ovo doba godine da posjetitelje uvede u blagdansko raspoloženje i sanjarenje. Porazgovarali smo s njim o izložbi, njegovom stvaralaštvu, ali i o tužbi koju je podigao protiv Severine, koja je, kako tvrdi, na omotu svog albuma “Zdravo Marijo” iskoristila motive “brod”, “leptir” i “ slavoluk” iz njegovih slika.
Kada ste se počeli baviti slikarstvom?
Naiva je 1963. bila u velikom cvatu. Tada mi je književnik Matija Marčinko rekao da imam osam dana da odlučim želim li samo „natući“ novce svojim slikanjem, jer to je išlo tada, ili hoću da neki trag ostane iza mene kada umrem. Kada je došao za osam dana, rekao sam mu da želim ostaviti trag. Rekao je: „Franjo, moraš se naći, naći sebe. Moraš slikati nešto što još nitko nije naslikao.“ Onda sam se počeo tražiti i tražio sam se sve dok se nisam našao.
Jeste li se dugo tražili?
Ivan Rabuzin bio je potpuno svoj, on je sebe našao. Ni meni nije dugo trebalo. Našao sam si leptire, ptice i zagorskoga purana. Rekao mi je Matija Marčinko da moram ostati na pticama, leptirima i svemu što leti. Podravci, na primjer, slikaju pijevca. Puno ih ima koji slikaju kokota, zato ga ja nisam htio slikati.
Je li istina da se slike naive puno bolje prodaju u inozemstvu nego u Hrvatskoj?
Neko sam vrijeme živio u Hamburgu, gdje nije bilo naivnih slikara i tamo su moje slike postale tražene. Snimili su i prilog na gradskoj televiziji o meni. Uvijek su stranci više kupovali slike. Danas se naiva slabo kupuje. Da nemam svoju fantastiku, teško bi i meni bilo prodati sliku. Općenito, danas je teško prodati bilo kakvu sliku. Razgovarao sam nedavno s akademskim slikarima, oni se isto žale da ne mogu prodati slike.
Kupuju li ljudi iz iskrenih emotivnih ili snobovskih pobuda?
Primijetio sam na izložbama u inozemstvu da ljudi dugo odlučuju hoće li kupiti sliku. Dolaze i po tri puta pogledati neko djelo prije nego se odluče za kupnju. Ovdje nije tako. Ljudi nemaju novaca, a oni koji imaju, ne smiju to pokazati. Situacija je dosta teška. Da nisam toliko star i da nemam toliko iskustva, ne bih ništa prodao. Treba dobru slikati napraviti da bi se prodala.
U Varaždinu su aktualna pitanja o galerijama za Miljenka Stančića, kolekciju Vladimira Malogorskog i Stephana Lupina. Što je s Vašom galerijom?
Napravio sam galeriju vlastitim novcem u Novom Marofu na ženinom zemljištu. Kada se ženina kuća srušila, tada se ona na silu uselila u galeriju. Nisam želio voditi s njom nikakav sud, samo sam ju ostavio, da me još kap ne „trefi“. A bila je to fina galerija, „zbubao“ sam u nju sav novac koji sam imao.
Kakav je status Vašega sudskog postupka sa Severinom?
Dobio sam sud, ali ne i novce. Bio sam u bolnici kad mi je odvjetnik nosio novac pa mi ga nije mogao predati. Uskoro je umro. Njegov sin je uzeo advokaturu, ali njegov mi je sin slagao da Severina ne želi platiti. Međutim, saznali smo da je on uzeo i potrošio taj novac. Sad moram nešto poduzeti, jer puno sam uložio u sudski postupak.
Kako je izgledalo Vaše školovanje?
Išao sam u varaždinsku Gimnaziju do male mature jer tada još nije bilo osnovne škole. Tada nije bilo radija ni televizije i baka mi je pričala priče, a ja sam puno čitao Karla Maya i slične knjige. Puno sam čitao jer ničega drugoga nije bilo za raditi. Osim toga, kao dječak puno sam boravio u prirodi, lovio sam leptire. Kasnije kad sam odrastao, išao sam na prijamni ispit na Akademiju u Zagreb, ali stipendiju nisam dobio jer je otac bio u domobranima, a neki su „bedaki“ to računali kao neprijateljsku vojsku.
Slikate li svaki dan?
Primijetio sam kod sebe da nekad kad se probudim i vani se pokaže sunce, imam volje za risati, a neko jutro je tmurno, sivo i nemam volje raditi. Zato kažem da su slike kao život. Nekad i sedam dana ne radim ništa. Krsto Hegedušić, kod kojeg sam učio zanat, rekao je:“ Sinek, za pravog slikara trebaš imati Boga ili Vraga u sebi.“ To sam zapamtio. On je bio velik slikar. „Za dobrog slikara trebaš iz majčine utrobe ponijeti taj dar, a onda se doškolovati.“, isto je on rekao.
