Nagrađivani kazališni redatelj Hrvoje Korbar u varaždinskom kazalištu priprema predstavu za djecu - Kako živi Antuntun, prema bezvremenskoj pjesmi Grigora Viteza, koja će biti premijerno izvedena u subotu, 7. veljače, na Sceni Rogoz.
- U varaždinskom kazalištu sam prije šest godina režirao predstavu “Ništa novo”, koja je nastala u vrijeme pandemije i pandemiju nije preživjela, ali mi je značajna jer se radilo o mojoj – službenoj – diplomskoj predstavi. Ovom projektu privukao me je, prije svega, poziv intendantice Senke Bulić. Iako vrlo kratak, jer ima samo 28 stihova, tekst je postigao kultni status i kome god spomenem rad na ovoj predstavi, taj instinktivno odgovori sa makar prva dva stiha pjesme. Antuntun je svojevrstan “outsider”, a upravo takvi likovi – likovi osobenjaka, onih koji jesu ili se osjećaju drugačijima – redovito su protagonisti mojih predstave – od Gregora Samse na faksu, Ellinga u Kerempuhu, preko Kaspara Hausera u &TD-u, pa sve do junaka tekstova koje sam sam i napisao i režirao – predstava “Dalmatinska kuhinja” i “Napravi mjesta za __________”. Antuntun je i svojevrsna metafora za umjetnika – kreativca, onog koji svijet gleda na neki drugačiji način. Ali i priča o svima nama. Vjerujem da se mnogo ljudi osjeća “drugačijima”, samo možda nisu toliko vidljivi u društvu upravo zbog te svoje “drugačijosti”
Neobično je ili nije baš uobičajeno da se na tako kratki tekst radi predstava?
- Ništa u kazalištu nije neobično. Prije spomenutu predstavu “Napravi mjesta za ________” radili smo recimo prema motivima kataloga iz IKEA-e, “Ništa novo” se poigravalo kanonskim tekstovima građanske književnosti. Posljednju predstavu za djecu radio sam prema tekstu Dubravka Horvatića “Stanari u slonu” koji je tek nešto duži od Antuntuna. U ovom slučaju veliki su posao napravile Ivana Đula i Milica Sinkauz. Mogu reći da su one po motivima pjesme ispisale svoj, autorski tekst, igru za dvojicu glumaca, koji nam priča priču o dječaku koji se ne uklapa u društvo koje ga okružuje, a kojeg svi pokušavaju ugurati u neku “ladicu” ili staviti u “kalup”. Naglasak je upravo na tom društvenom pritisku da budemo isti, da budemo kao drugi. Mislim da je taj fokus prepoznatljiv i djeci, ali i odraslima, jer smo danas i mi svakodnevno okruženi stotinama savjeta o tome kako bi trebalo izgledati, jesti, oblačiti se, i skloni vrlo lako slijediti površne i kratkotrajne trendove...
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
