U HNK Varaždin danas je najavljena premijera opere američke autorice Missy Mazzoli, a koja govori o životu Švicarke Isabelle Eberhardt, koja je svojim neobičnim i buntovnim životom nadahnula mnoge umjetnike.
Djelo pod nazivom "Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt" moderna je opera koju je u Varaždinu režirala slovenska redateljica Livija Pandur, a glavni lik utjelovila je mezzosopranistica Kora Pavelić, kojoj je to prvi takav angažman u rodnom Varaždinu.
Premijera je na programu u nedjelju, 27. studenog u 19.30 sati, a iduća izvedba je u utorak, 29. studenog. Uz Koru Pavelić u operi nastupa zbor u sastavu: Vinka Siladi, Hana Ilčić, Dorian Stipčić, Darija Gazdek i Ivo Majer te orkestar kojim dirigira Matija Fortuna, a čine ga: David Vuković, Lucija Stilinović, Hrvoje Šenjug, Vinko Vujec i Lovre Lučić. Scenografiju potpisuje Paolo Tišljarić, kostimograf je Leo Kulaš, dizajnerica svjetla Vesna Kolarec, a za efektan video zaslužan je Ivan Lušičić Liik.
Novu operu na današnjoj konferenciji za medije predstavila je intendantica varaždinskog HNK-a Senka Bulić uz cijeli tim koji je sudjelovao u stvaranju opere.
- Mazzoli je mlada njujorška autorica koja iza sebe ima silan materijal. To je jedan veliki, teški, ženski materijal. Politički je aktualan, naročito danas, ako vidimo društvo u kojem živimo i vidimo poziciju žene u njemu. Iako to nije feministički materijal, bavi se prostorom ženske slobode koji je ona tih davnih godina već stvarala kao buntovnica - naglasila je intendantica dodajući kako se nada da će ovo djelo pobuditi zanimanje u Varaždinu, kao gradu glazbe.
- Mislim da smo napravili nešto jako zanimljivo. Isabelle Eberhardt živjela je kao nomad, nigdje nije našla mira. Mislim da je ta priča i danas jako aktualna jer se i danas bavimo nekim pitanjima koja su važna za žene. To nije priča o ženskim, nego o ljudskim pravima, ali i o životnim ranama i hrabrosti. Ne smijemo zanemariti niti da je ona bila pjesnikinja, spisateljica, pa čak i novinarka. Zvali su je saharski Baudelaire - opisala je redateljica dodajući da je Kora Pavelić kao solistica sjajno utjelovila njezin lik.
- To nije klasična opera nego više poezija i Kora je odlično osjetila i shvatila taj lik - rekla je Pandur, dok je sama pjevačica rad na djelu opisala kao vrlo zahtjevan i izazovan, ali i izvor velikog zadovoljstva te se nada da će se svidjeti varaždinskoj publici.
- Ova „pjesma iz ljutnje, ogorčenja, srdžbe, jarosti, meteža…“ daje glas povijesti jedne od prvih istinski modernih žena, kao što to i podnaslov kaže: „životi i smrti Isabelle Eberhardt“. Ovaj prikaz tek je sažetak životnog puta pustolovne švicarske putnice i književnice.
Isabelle Eberhardt umrla je 1904. u Alžiru, u dobi od 27 godina. Utopila se u ruševinama svoje kuće koju je odnijela silovita bujica nagle poplave. Prethodnih sedam godina proputovala je tu zemlju uzduž i poprijeko, napuštajući je samo radi kratkih boravaka u Tunisu, Ženevi, Parizu, Marseilleu ili na Sardiniji. Putovala je odjevena, ne prerušena, u mušku arapsku odjeću pod identitetom mladog beduina, često u teškim uvjetima, spavala na tlu i dijelila hranu s lokalnim stanovništvom. Omiljeno društvo bili su joj pastiri, nomadi, vojnici, prostitutke, legionari. Njezin romantični život inspirirao je ovu operu, dva filma, tri predstave, strip i tri romansirane biografije. Objavljene su još i četiri više faktualne biografije.
Rođena je u Ženevi 1877. kao izvanbračna kći Natalije Eberhardt, pijanistice rastavljene od ruskog aristokrata i carskog generala, koja je živjela u slobodnoj vezi s kućnim učiteljem svoje djece, bivšim armenskim raspopom izgnanim iz Rusije, preobraćenim na socijalizam pod utjecajem Tolstoja i Bakunjina, za kojeg se pretpostavlja da je prilično sigurno Isabellin otac. Uz francuski i ruski, Isabelle je kod kuće gotovo usput naučila njemački, talijanski, grčki, latinski i arapski. Još u adolescentskoj dobi počela se dopisivati s nekim starim egipatskim učenjakom, te s mladim francuskim časnikom stacioniranim u Alžiru. Dosađujući se životom u Ženevi, uznemirena odlaskom voljenog brata Augustina koji se bio unovačio u Legiju stranaca, i s kojim je kovala planove o otkrivanju sjeverne Afrike.
Tako, s devetnaest godina odlazi u Alžir, uranja u alžirski, a zatim i tuniški muslimanski svijet i preobraća se na islam, prepušta erotskim doživljajima koji nisu najmanje važan aspekt tog života u stalnim izazovima. Potpuna sloboda njezinih ljubavnih navada skandalizirala je tamošnje Europljane još više nego domaće stanovništvo. Bila je „nesposobna za umjerenost u bilo čemu“, kako to bilježi jedna njezina biografkinja. Putuje Saharom, upoznaje, voli i zatim se udaje za alžirskog konjaničkog podoficira. Dulje vremena provodi na jugu Alžira, u muškim sufističkim zajednicama među najuglednijim islamskim doktorima, pod muškim imenom Si Mahmoud. Usvajajući muški način života, a ne poričući svoju rodno određenu žensku ulogu, čineći to u drugoj kulturi, Isabelle Eberhardt odista je prekoračila društvene konvencije u kontekstu svog vremena. Za razliku od svojih europskih suvremenica koje su nosile mušku odjeću, ona je s tom odjećom odabrala drukčiji način života, drugu civilizaciju, drugu duhovnost.
K tome, iz novčane potrebe postaje novinarka i surađuje s jednim arabofilskim novinama, kao ratna izvjestiteljica o nemirima u blizini marokanske granice. O svom je pustolovnom životu vodila dnevnik, koji je objavljen mnogo poslije njezine smrti, kao što su uostalom i svi njezini tekstovi, novelistički i putopisni zapisi, ukoričeni u zbirke tek posthumno.
Sigurno je da su kod Isabelle Eberhardt život i djelo usko povezani, ali možda ne do te mjere da je potonje jednostavan odraz prvoga. Čini se kako je ova opera prvo spominjanje te autorice u hrvatskom kontekstu, jer katalozi knjižnica ne bilježe nijedan hrvatski prijevod njezinih tekstova. Ako već ne zbog književne, onda je bar zbog ženske povijesti ovo prilika da se Isabelle Eberhardt uvede u krug hrvatske kulture - stoji u opisu djela.
