Helena Minić Matanić, članica ansambla HNK Varaždin glasovima čitatelja uvrštena je u finalni izbor ovogodišnje nagrade Zlatni studio, u kategoriji za najbolju glumicu, za ulogu “Ravnateljice” u predstavi “Slučaj vlastite pogibelji”.
- Otkada sam došla u Varaždin, a tome je već gotovo dvije godine, uz zahvalnost intendantici Senki Bulić, koja me je dovela u ovo kazalište, najzahvalnija sam upravo publici. Publika me je ovdje izvrsno primila, pa me je u rujnu prošle godine, upravo publika izabrala za najbolju glumicu varaždinskog kazališta u prošloj sezoni. Za nagradu Zlatni studio bila sam nominirana i prošle godine, no, nisam ušla u finale. To su svakako velika priznanja, koja su mi jako bitna, jer se dodjeljuju upravo glasovima publike. Publika je ta koja odlučuje jesi li na pravom glumačkom putu ili nisi. Beskrajno sam i iskreno zahvalna upravo publici i zapravo ne mogu vjerovati da sam u tako kratkom roku od nje dobila takvu povratnu informaciju - istaknula je Helena Minić Matanić koja je u zadnje dvije godine odigrala niz zapaženih uloga, što je bio povod za razgovor.
Sve odmah jasno
Na varaždinskoj pozornici ste odigrali niz zapaženih uloga?
To je bilo fenomenalno razdoblje u mojoj karijeri. Za svakog glumca je izvrsno kada može u tako kratko vrijeme proći tako različite presjeke i žanrove, raditi tako velike tekstove, s tako velikim režiserima. Prilika koju sam dobila u ovom kazalištu je doista izuzetna. To očito prepoznaje i publika, pa je većina naših predstava rasprodana. Gledalište je konstantno puno, a upravo je to najbolji dokaz da se publici dopadaju naše predstave. Možda sve predstave koje igramo nisu po svačijem ukusu, no, svatko može pogledati predstavu koja će mu se svidjeti, jer je naš repertoar toliko raznolik. Na predstave dolazi sve više i više ljudi, a to je najbolje priznanje i potvrda našeg rada.
VOJNA DISCIPLINA Samo tijekom siječnja HNK Varaždin imata će čak 19 izvedbi. Zato se često zezam pa kažem da se za takav ritam valja pripremiti kao marinci i bukvalno usvojiti vojnu disciplinu. Igrati toliko predstava i tako različite uloge je jako naporno, a ja imam i troje djece, što zahtijeva i dodatni napor da bih pomirila sve profesionalne i roditeljske obveze. Treniram i vježbam tri do četiri puta tjedno, idem i na psihoterapiju, i sve to moram nekako i negdje uglaviti da bi sve moglo funkcionirati. Na izlaske ne mogu ni pomisliti, u mom fokusu su samo obitelj i posao.
Varaždinsko kazalište u ovoj sezoni ima izniman repertoar?
Mislim da trenutno varaždinsko kazalište ima najjači repertoar od svih kazališta u našoj zemlji. Senka Bulić je u ovo kazalište donijela stvarno ogromnu energiju i iznimnu kreaciju, veliki zanos i pokretačku snagu, kojom nas je naprosto očarala. Najzornija potvrda toga je upravo - puno gledalište. A gledalište puno publike je ono zbog čega se bavimo ovim poslom. Ta matematika je neumoljiva i jasno govori da se u ovom kazalištu doista događa nešto veliko i da radimo prave stvari.
Za Zlatni studio nominirani ste za ulogu “Ravnateljice” u predstavi “Slučaj vlastite pogibelji”?
Ideja Senke Bulić da zapravo na neviđeno radimo predstavu prema romanu Kristijana Novaka, koji još i nije bio objavljen, je genijalna. Kristiana Novaka naprosto obožavam. Glumcu je veliki blagoslov i zadovoljstvo igrati njegov tekst, jer on tako lijepo piše da vam je odmah sve jasno. Ta “Ravnateljica” koju igram u predstavi zapravo nije tek jedan lik, nego ona predstavlja - sustav. I to različite sustave, ne samo školski, već i sve one sustave s kojima se svakodnevno srećemo, od banaka, pošte do primjerice, dječjih vrtića. Novak je u tom jednom liku uspio sjajno sublimirati sve te sustave i napisati tako pitku ulogu. Mislim da smo napravili sjajnu predstavu, a to potvrđuje i reakcija publike. Posebno mi je drago da osim varaždinske publike i one iz okolice, naše predstave gleda i sve više publike iz Zagreba. Slučaj vlastite pogibelji, ali i neke druge predstave našeg kazališta, su već unaprijed rasprodane, a to je, ponavljam, najbolji pokazatelj da radimo dobre i kvalitetne stvari. Publika je uvijek najvažniji sudac.
NOVI GLUMCI Mislim da je fenomenalno to da dolaze novi glumci, jer svatko od nas donosi novu energiju, novi talent i novu kreaciju. Što smo raznovrsniji, to smo i potpuniji i bolji kao ansambl. Uz staru postavu, koja je sjajna, HNK u Varaždinu sada ima stvarno vrhunski ansambl. Taj ansambl može sada ponuditi stvarno velike stvari i još puno iznenađenja za našu publiku. Već smo napravili puno odličnih predstava, a to je tek početak. S predstavama koje smo napravili sve češće odlazimo i na gostovanja, a to je jako bitno. Važno je otići i na “tuđi teren” i vidjeti kako druga publika diše i reagira na vašu predstavu. Na gostovanjima smo vidjeli da i publika izvan Varaždina odlično prihvaća naše predstave. Veseli me da ćemo i u buduće, sve više i više odlaziti na gostovanja, na kazališne festivale i igrati pred drugim publikama.
Najvažniji sudac
Veliku ulogu ste ostvarili i kod Paola Magellija u “Snu Ivanjske noći”?
To je bila sasvim drugačija uloga. Presretna sam da sam imala priliku raditi s Paolom Magellijem. Dovesti u varaždinsko kazalište takvog, velikog redatelja je stvarno ogromni pothvat. Pokazati varaždinskoj publici tu njegovu estetiku, njegovu misao i djelo je baš velika stvar. Zahvalna sam na svakom danu rada s Paolom, na svakoj probi, jer je svaka proba bila zapravo mala kazališna akademija. U radu s takvim, iznimnim režiserom, glumac ima priliku rasti, a to je najvažnije. Velika zasluga Senke Bulić je i ta da mi, kao glumci, kroz rad s takvim režiserima, stalno rastemo i razvijamo se kao umjetnici. Naprosto uživam raditi s tako velikim režiserima. To mi je veliki blagoslov i najveće bogatstvo koje može dobiti svaki glumac. U te dvije predstave, u kratkom vremenu, prošla sam dva, dijametralno suprotna procesa. Nakon te dvije uloge, u “Slučaju vlastite pogibelji” i “Snu Ivanjske noći”, slijedio je i rad s režiserom Bojanom Đorđevom, u predstavi “Režim iscjeljenja”, koja je bila ponovo nešto posve drugo.
KAZALIŠNA GLUMICA Zapravo, ja uopće nisam televizijska i filmska glumica, ja sam ponajprije - kazališna glumica. Na kazališne daske sam stala sa šest godina i ostala sam vjerna kazalištu. Kazalište je moja najveća ljubav i moja najveća inspiracija. Možda me publika nije doživljavala kao kazališnu glumicu, jer je televizija, nažalost, jači medij od kazališta, puno eksponiraniji u javnosti. To je ponekad velika šteta, jer mi u kazalištima imamo maestralnih glumaca, koji nisu ostvareni na filmu ili na televiziji, pa nisu u tom medijskom fokusu a veliki su umjetnici. No, oni imaju svoju kazališnu publiku, a to je za svakog glumca najvažnije.
To je bio još jedan sjajan tekst?
To su redom stvarno izvrsni tekstovi, no, rad na njima zahtijeva i jako puno rada. Te predstave moraju stalno živjeti i neprestano ih moraš procesuirati kroz sebe. Mnogi naime, krivo misle da je rad na predstavi za glumca gotov kada se ona izvede na premijeri. No, ni uloga niti predstava zapravo nisu nikada završeni proces, iz izvedbe u izvedbu predstava kreće ispočetka i svakom novom izvedbom raste. Za to je potrebna glumačka kondicija, jer igrati u nekoj predstavi nije utrka na kratke staze, nego je to prije - maraton. A kao i u svakom maratonu i tu imamo lakše i teže dionice, pa kada dođeš do teške dionice, moraš nekako skupiti snagu i nastojati što bolje otrčati tu dionicu. To zahtijeva konstantni, rekla bih 24 rad, neprestano ulaganje, fizičko i psihičko, na svim mogućim razinama.
Za Helenu Minić Matanić, koja je "u igri" za medijsku nagradu Zlatni studio, možete glasati sve do 23. siječnja OVDJE
