U subotu, 24. rujna s početkom u 20 sati u Galeriji AK u Koprivnici otvara izložba varaždinskog likovnog umjetnika Ivana Meseka. Mesek će se ovom prigodom likovnoj publici predstaviti sa video instalacijom pod nazivom „…“. Njegova je umjetnička instalacija inspirirana točkom, o čemu će reći:
- Na kraju ove rečenice dolazi točka. Izvadimo li tu točku s kraja rečenice i pokušamo li ju pročitati izolirano od same rečenice, odnosno kao interpunkcijski znak „.“ – njen sadržaj čitamo kao nepostojeći jer sadržaja – nema.
Točka kao interpunkcijski znak stavljen između dvije rečenične strukture dobiva svoju funkciju – označava pauzu između dva sadržaja, ovisno o tome gdje je stavljen. Ako je točka stavljena između dvije rečenice, ona nam „govori“ da uzmemo pauzu prije čitanja druge rečenice; ako nakon točke slijedi novi paragraf, točka označava pauzu između dvije veće skupine rečeničnih struktura koja svaka u sebi sadrži još nekoliko manjih pauza; a zadnja točka na zadnjoj stranici knjige označava – kraj.
Dakle, interpunkcija od latinskog inter (između) i pungo,3 (ubosti, probadati) doslovno znači ono što dolazi između. Pogledamo li još jednom točku iz prošlog pasusa, ona izvađena iz svog funkcionalnog konteksta ne znači ništa, odnosno ona je praznina značenja, ali ako ju interpungiramo, odnosno umetnemo između dvije misaone strukture, ona dobiva značenje ovisno o onome što je bilo prije i što će doći poslije nje.
Čini se da su i naši životi probodeni brojnim prazninama i čekanjima da započne „nešto novo“ nakon što je završilo „ono staro“. Živimo u prazninama i stalno čekamo da se nešto dogodi, očekujemo neki sljedeći sadržaj s nekim novim značenjem. Međutim, čekajući da se nešto dogodi, sami stvaramo sadržaj - navodi umjetnik.
Samo to čekanje pretvara se u sadržaj. Kao i ona točka, naše životne praznine postaju nabijene značenjima. Kontradiktorna situacija gdje praznina postaje sadržaj.
Video rad „…“ Ivana Meseka govori upravo o toj temi praznine, odnosno on prikazuje ne govoreći ništa. Video nam prikazuje osobu koja sjedi sama u gledalištu i promatra praznu kazališnu pozornicu. U toj praznini, sâmo sjedenje i zurenje u prazno kazalište postaje radnja. Iako bi nas kontekst kazališta i praznine mogao asocirati na jednu beketovsku atmosferu gdje likovi ne radeći ništa kao da konstantno anticipiraju to nešto što nikad neće doći, u ovom radu izostaje čak i ta anticipacija. Nema ničega prije niti će išta doći kasnije. Točka je stavljena. Praznina je postala sadržaj.
