Da bi sudjelovao na utrci „Budapest – Bamako“, moraš biti malo lud, rekao nam je varaždinski pustolov Damir Filipović kad smo razgovarali u sudjelovanju njegova tima u spomenutoj utrci. Naime, to baš i nije lagodno iskustvo kakvo biste doživjeli kao tipičan turist.
– Jedna je stvar doći u Afriku avionom, sjesti na devicu, malo te vodič provede po pustinji, pa ti malo da kvad da se voziš po dini... Što je to? Mene to uopće ne privlači. Nakon prošlogodišnjeg iskustva takvi turistički aranžmani su mi „smijeh“. Na ovoj si utrci prepušten sam sebi. Ako ti se nešto dogodi na planini, pokvari se auto, zakopaš se u pijesku, na off-roadu, pitanje je hoće li te tko pronaći, hoćeš li imati vode, opasno je – kaže Damir, ali upravo je to ono što ga privlači, priznaje, ali isto tako i humanitarni cilj utrke te osjećaj ljudskosti i saznanje da si pomagao nekome tko nema gotovo ništa.
Duže i teže
Naime, prošle su godine Damir Filipović i Stanislav Modrić iz Varaždina bili prvi Hrvati koji su se natjecali u utrci „Budapest – Bamako“, a ove su se godine u siječnju ponovo natjecali, ali ovaj put ekipa je bila veća za još nekoliko članova i jedan terenac. Sa Stanislavom je putovala Elvira Rožmarić, a Azur Dervišagić iz Tuzle i Saša Pjanić iz Virovitice s Damirom. Riječ je o međunarodnome humanitarnom reliju, dvaput dužem od slavne utrke „Pariz – Dakar“.
– Ove je godine trajalo duže, a meni je sigurno bilo triput teže. Bili smo u drugačijoj kategoriji, nismo bili u natjecateljskoj konkurenciji, ali cilj nam je bio da dođemo do kraja. Nije puno sudionika stiglo, nama je to uspjelo, ali vidjeli smo da su auti ostajali posvuda, zapinjali u pijesku... – započeo je sa svojim dojmovima Damir, koji je vozio cijelim putom, a kaže da su već na početku doživjeli peh.
– Odmah na početku, u Maroku, ostali smo bez kuplung-lamele, zapeli smo u pijesku, iz kojeg su nas izvukli Berberi, pripadnici naroda koji tamo žive, i stotinu su nas kilometara šlepali po pustinji do automehaničara u gradu Erfoudu. Oni su nam rekli da imaju dio koji nam je potreban, inače to nije neki ozbiljan kvar, ali kad su izvadili mašinu i pokušali staviti novi dio, svima je pao mrak na oči – otkriva.
Zaglavljeni u Maroku
Naime, iako su mehaničari naizgled imali pravi dio, taj dio nije odgovarao jer europski i afrički standard za njihov terenac nisu isti. Tri su dana zaglavili u Maroku.
- Sjedili smo u hotelu, pili kapučino, više nisam znao što bih od muke, svakakve ti stvari idu po glavi... Mehaničari pokušavaju popraviti auto na sve moguće načine, čak su i stari dio pokušali malo doraditi da ga stave natrag pa da izdrži još koliko treba, ali nema šanse. Stanislav je drugim autom još bio u Barceloni, zvao sam ga da pitam postoje li zamjenski dijelovi. On je zvao u Toyotu, rekli su mu da postoje, dali mu šifru, zovem mehaničare da provjere i nakon 40 minuta dolaze k nama u sobu i kažu da su našli. Jedan jedini u Maroku, u Casablanci – opisuje Damir i dodaje da su nakon toga više od 24 sata u komadu vozili prema gradu Agadiru, gdje su se susreli s ostatkom tima.
U pratnji vojske
Dobrim dijelom puta pratila ih je vojska, naročito mauritanijskim bespućima, po visoravni Adrar, to su, kažu stotine kilometara ničega, a na istok treba još pola kontinenta potegnuti da bi se došlo do prvog bunara, samo pijesak...
– Cijelim putom kroz Mauritaniju i Mali pratila nas je vojska, tu je najveći „off road“, svako malo uletiš u neku pješčanu oluju, vidiš svega nekolika metara ispred sebe, nestanu tragovi na cesti, GPS ne pokazuje dobro, pa se vraćaš natrag dobrim dijelom... Čak i kad te ljudi u usputnim selima, točnije raštrkanim nastambama, pokažu put, svejedno se lako izgubiti. Događalo se da smo izlazili sto kilometara udaljenije od izlaza planiranih rutom.
Izgubljeni na planini
Naletiš na prazno korito rijeke, voziš tuda, pa se ispred pojavi neka strmina na kojoj gledaš direktno u nebo kad se voziš, kamenje, neki su se isprevrtali, bilo je prometnih nesreća zbog sudara s životinjama; magarcima, stokom... – opisuje.
Naše su makadamske ceste autoputovi za tu cestu, govorio nam je Damir još i prošle godine, nepredvidiva je, a ove su se godine na toj planini uspjeli nekoliko puta izgubiti i pronaći.
– U jednoj sekundi vozimo se iza Stanislava, a u drugoj smo ga već izgubili. Jedan trenutak nepažnje dovoljan je da promašiš skretanje i izgubiš se, tako smo nekoliko puta izgubili i pratnju vojske. U jednom smo trenutku zaključili da se i vojska izgubila – kaže i dodaje da je bilo trenutaka kada su ih hvatali strah i panika, pogotovo kad su bili izgubljeni na planini, GPS nije radio, mobitel je ranije pao u Atlantski ocean, nije im bilo svejedno.
Živio kralj Mohamed!
Zanimljivo je da su se u Maroku na povratku susreli s masom ljudi koja je čekala kralja Mohameda 6., o čemu su i pisali na Facebook stranici „My Life4Kids“, na kojoj možete pogledati i brojne fotografije i steći uvid u život i običaje ljudi u pojedinim dijelovima Afrike.
Navode da je odnos prema marokanskom kralju u Zapadnoj Sahari ambivalentan. Većina mu kliče, dok je ostatak prilično ravnodušan. Član tima i fotograf Saša Pjanić napisao je da kralj provodi politiku pomirenja i razvoja te da njegov pristup, porezne olakšice i jeftin život privlače tamo naročito mlade Marokance, dok izbjeglice u Alžiru ne misle tako, jer uglavnom muku muče sa svakodnevicom, love ribu za sitnu nadnicu i žive neki svoj povučen, prozaičan život.
Što se tiče hrane i pića, Damir kaže da im voda na koju su nailazili putom nije baš ulijevala sigurnost pa je cijelim putom bio na Coca Coli, a komadi mesa su, kažu, na tržnicama poput tuareškog bazara uglavnom prepuni muha.
Varaždinsko zelje i devino meso
Doduše, čini se da Sašu to nije mučilo, više ga je, kako šaljivo piše, mučilo je li primjerice buncek devin ili juneći, a mučila ih je i propuštena prilika što ponuđeno meso nisu kušali u kombinaciji s varaždinskim zeljem, kojeg su imali u izobilju. Probali su i hamburgere od devina mesa, koji su im, kažu, bili ukusni, a „normalno“ je da sirovo meso visi na štandovima, na vrućini, bez ikakvih higijenskih uvjeta, a po mesu gmižu i lete muhe.
Što se tiče fotografiranja, pogrešna je predodžba da Muslimani kategorički odbijaju fotografiranje, piše Saša Pjanić, premda to katkada rade na svoj način.
– Bilo je i situacija kada je poletjelo kamenje, ali treba samo vremena, strpljenja, razgovora i druženja pa, uz pokoje iznimke, pucaju i najtvrđi orasi. Iskreno, pravi bi mi izazov bio da na takvim mjestima održim radionicu portretne fotografije – piše Saša, koji je fotografije na stranici „My Life4Kids“ popratio brojnim digresijama i dodatnim informacijama poput onih kako je u afričkim krajobrazima književnik Antoine de Saint-Exupéry pronalazio inspiraciju za „Malog princa“, a uz tekst priložio fotografiju planine koja izgleda „kao zmijski car“ iz te knjige.
Vrijedilo je svakog kvara
– Susretali smo ljudske zajednice uz cestu, najčešće su nam prilazila djeca. Vozili smo robu koju smo prikupili u Varaždinu. Zaustavili bismo se tamo gdje smo vidjeli da se igraju djeca i tamo gdje je siromaštvo bilo najveće. Malo smo i zaigrali nogomet s djecom – opisali su.
Na cilju su ih dočekali, kao i prošle godine, Luka i Nikola, koji rade za UN, kojima također zahvaljuju na pomoći. Tamo su, na cilju, zaboravili na sve muke i sav napor čim su im automobil okupirala razdragana dječja lica.
– Vrijedno je svakog kvara i zaglavljivanja u pijesku. Podijelili smo sve; školski pribor, igračke, majice, sapun, pastu za zube, deterdžent, lopte, džepne kalkulatore. Kad su nestali sponzorski artefakti, na red su došli i zip upaljači, lampice, nožići te sadržaj naših torbi – zaključili su.
{gallery}Budapest Bamako 2016{/gallery}
