Predstava „Weltschmerz“ Žaka Valente, izvedene u varaždinskom kazalištu, koncepcijski podsjeća na predstavu „The killer in me is the killer in you, my love“ Sanje Tropp Fruhwald, koju smo gledali prošle godine na istom mjestu. Obje su nadahnute poetikom rock bendova, obje su plesno-scenski projekti koji ne podilaze ustaljenim formama, nego propituju granice fizičkog kazališta, muzike, pa i filma i, na kraju, obje su svojevrsni lokalno obilježeni „hommage“ djetinjstvu, koji se u predstavi Sanje Tropp očituje motivom varaždinskih bazena, a u predstavi Žaka Valente riječkom klupskom scenom.
To sve i ne čudi ako se zna da su oboje redatelja voditelji nezavisnih kolektiva koji se bave suvremenim plesom, Sanja Tropp VRUM-a, a Žak Valenta Trafika, pa je čak i početak „Weltschmerza“ bio metodički „deja vu“, jer je predstava počela još dok su se posjetitelji tek skupljali, baš kao i „The killer...“
„Warm up“
Takav uvod također je iskakanje iz klasičnog teatra, svojevrsni „warm up“ za publiku. U Sanjinoj predstavi dok se publika okuplja slušamo muziku i gledamo kako akteri šeću oko bazena, a u Žakovoj gledamo kako glumci čagaju u mračnoj klupskoj atmosferi. Takvi ponavljajući obrasci, ali i pokreti također su nešto što obilježava obje predstave.
Ima nešto u samom procesu ponavljanja, mučnina i frustracija, koja nestaje tek kad se u tom ponavljanju ne dogodi greška, nakon koje dolazi katarza, kao u primjeru kad glumica Maja Katić hoda u čučnju, grčevito drži rep kose iznad glave, hoda i ponavlja riječi: „Hodaj, hodaj...“, koje se pretvaraju u pjesmu EKV-a – odnosno katarzično se nastavlja: „na vršcima prstiju u noći bez meseca“, jer što je drugo i evolucija nego greška u neprestanom ponavljanju, u biologiji – jednih te istih gena.
Često se može čuti među ljubiteljima klasičnog kazališta da oni ne razumiju te „moderne“ postupke, to ludo plesanje, te istrzane pokrete, no treba ih, pokrete, gledati iz perspektive psihoanalize ili nadrealizma, jer tjelesni pokreti odražavaju unutarnje, psihičko stanje. Nije ni čudno da se zato ples i pokret koriste u psihoterapiji.
Darkerski imidž
Dok je Sanji Tropp kao „vremeplov“ poslužila muzika benda Smashing Pumpkins, odnosno pjesma Disarm, Žaku Valenti poslužila je poetika grupe EKV. Obje predstave evociraju duh „ekipe koja cuga na zidiću ili klupici“ pa tako „pripremljeni“ odlaze u klub ili disko. Sadržajno tu sličnosti prestaju, jer se Žak Valenta prepušta darkerskom, novoromantičarskom imidžu, kakav je, kako otkriva, i sam „furao“ u ranim 80-ima hodočasteći koncerte EKV-a u Rijeci i Ljubljani.
Cijela se predstava, dijalozi i monolozi, sastoji od varijacija stihova EKV-a i njihove muzike, koja je često distorzirana ili na neki drugi način izobličena, a vrhunac je kad Žak Valenta čita pismo Milanu Mladenoviću, „dječaku iz vode“, frontmanu EKV-a, koji je, kako kaže redatelj, osjetio „miris zla“ u zraku i cijelu Jugoslaviju pozivao neka ne ratuje. Najveći je naglasak na pjesmi „Zemlja“, čiji stihovi prožimaju gotovo cijelu predstavu: Ovo je zemlja za nas/Ovo je zemlja za sve naše ljude/Ovo je kuća za nas/Ovo je kuća za svu našu decu.
Sve što pokušava redatelj je prizvati duh weltschmerza, duha osamdesetih, pa će nekome tko traži dublji sadržaj ili priču o EKV-u, izvedba sigurno djelovati nedorečeno i površno, ali nekome tko je želio nakratko iskusiti duh osamdesetih, ova predstava bila je vjerojatno najbolji izbor da provede večer u srijedu.
