Predstavu „Mrtva svadba“, redateljice Natalije Manojlović, premijerno prikazane u varaždinskom HNK-u u petak, treba gledati onako kako se čita poezija, srcem i osjećajima, a ne oslanjajući se na razum i logiku, jer ćete se inače cijelo vrijeme pitati kako je moguć svijet u kojem se živi druže s mrtvima i – dogovaraju svadbu. Obično se takvi umjetnički izrazi, u kojima je stvarnost „pomaknuta“, prepuni simboličnosti, nazivaju ekspresionističkima.
Iako bi se zbog naslova moglo pomisliti da je riječ o morbidnom i sumornom djelu, ova je predstava čista ljubav, ne zbog bolećivosti i sentimentalnosti, nego zbog izvrsnog teksta, koji se u monolozima Kćeri i Majke pretvara u poeziju, a poezija je ljubav sama po sebi ako je dobra, no ne nedostaje je ni u govoru muških likova.
Presađivanje teksta
Tako, na primjer, Marinko Prga neće reći samo da je njegova tajna luda i bizarna, nego će reći da je teška i ljepljiva, ili kad se očekuje neki uzročno-posljedični slijed misli njegova lika, na primjer, nakon što shvati u kakve se obiteljske odnose uvalio, on neće reći nešto racionalno, nego eskapistički: „Danas su pahulje ogromne.“
Likovi nemaju prošlost i ne znamo njihov socijalni život izvan ta četiri zida, unutar kojih se stvara drama između Oca (Ljubomir Kerekeš), Kćeri (Sara Stanić), Mladoženje (Marinko Prga) i mrtve majke (Barbara Rocco). Likovi su stilizirani, kao da ih je netko nacrtao u stripu, što se izvrsno uklapa u ekspresionistički karakter predstave, a glazba se oslanja na tekst i prati dijaloge glumaca. Naime, za glazbu je odgovoran Papandopulo kvartet, koji nije skriven, nego se nalazi na pozornici, uz glumce, pa su i njegovi članovi zapravo postali glumci – u ulozi svadbenih muzičara. Oni ne izvode zaokružene kompozicije, nego se čini kao da improviziraju, na primjer, kad nastane tišina, jedan od njih na saksofonu napravi zvuk koji podsjeća na zujanje muhe.
Mrtva svadba djeluje pomalo „vintage“, jer svadba kao motiv danas nije toliko zanimljiva, a dramu po kojoj je napravljena napisala je Asja Srnec Todorović prije više od 20 godina i praizvedba je bila daleke 1990. godine. Neobično je da je ta predstava na ponovno uprizorenje čekala toliko dugo, a onda je unutar nekoliko mjeseci postavljena na daske čak u dvije verzije. Naime, u Zadru je nedavno izvedena u režiji Vinka Radovčića na Međunarodnom festivalu suvremenog kazališta, za koju su upućeniji posjetitelji rekli da je djelovala kao – trash.
Dokaz je to da nije lako presaditi tekst napisan prije više od dvadeset godina u tijelo današnjeg vremena, a da ga ono ne odbaci ili barem ne pukne po šavu.
Monotona scenografija
Poneki šav puknuo je i u varaždinskoj izvedbi. Naime, snažni poetski diskurz ne prati i odgovarajuća scenografija. Iz monologa Barbare Rocco i Sare Stanić u svijest gledatelja urezuju se hladnoća, pahulje, led, rijeka, kiša, krv, mulj, utopljena žena, poetske slike koje plastično ocrtavaju atmosferu zime, a umjesto bjeline zime, pljuštanja kiše, crvenila krvi, plavetnila rijeke, gledatelji vide nekoliko smeđih drvenih komada pokućstva, boce vina i komad kruha. Scenografija je monotona, izgleda kao da su likovi u nekoj modernoj zagorskoj klijeti, uz kapljicu u ugodnom društvu, a ekspresionizam želi iskrivljene forme, jake boje, ne želi ugodno druženje, nego strah i krik. Ako radiš čokoladni kolač, onda ćeš staviti puno šećera i čokolade, ali ne i kremu od vanilije.
Kao da su scenografi poučeni prenapadnošću zadarske izvedbe, željeli igrati na sigurno, da izbjegnu kič, a na kraju je to rezultiralo dosadnjikavom pozornicom.
Ljubomir Kerekeš se nakon brojnih angažmana u humorističnim serijama i predstavama već brendirao kao humoristični glumac, dovoljno je da kaže jednu rečenicu na kajkavskom i podigne bocu i cijelo kazalište prasne u smijeh, no ova predstava puca po šavovima kad se to događa. Bez obzira što se publika smije, nekako neprirodno djeluju ti kontrasti, pogotovo kad glumcu pobjegne zagorski naglasak pa se iz ekspresionističke i komorne atmosfere transportiramo u Dimnjačara. Ljubomir Kerekeš je puno bolji kad se i njemu dopusti da bude originalan, kao kad kaže posvađanim zaručnicima: „Sreća je u udisajima, dišite umjereno.“
Ići dalje od toga bilo bi traženje dlake u jajetu. Na stranu zamjerke, u cijelosti ova je predstava, nastala u koprodukciji HNK-a Varaždin i produkcijske kuće Eurokaz, kao tajna Miljenka Prge, teška i ljepljiva, ali kao čokoladni kolač – u koji je pobjeglo malo kreme od vanilije.
