Ako prošetate rubovima varaždinskoga gradskog centra, brzo ćete primijetiti niz malih sakralnih građevina koje ga poput zaštitnog prstena okružuju. Riječ je o tzv. “zavjetnim kapelicama”, koje su tijekom stoljeća postale važan dio lokalnog identiteta i duhovnog pejzaža grada.
Svoje ime nose prema posebnoj vrsti pobožnosti iz koje su nastale u trenucima kolektivne opasnosti.
U srednjem vijeku Europom se poput tamnog oblaka proširio strah od kuge, bolesti koja je praznila kuće i čitave četvrti.
I Varaždin je bio zahvaćen istim strepnjama. U vremenu kada medicina nije poznavala odgovore na takve pošasti, stanovnici su spas tražili u vjeri. Stanovništva je stoga počelo dizati kapele protiv kuge kao način sklapanja saveza s Bogom.
One predstavljaju svojevrsni zavjet, s nadom da ako građani dignu kapelicu, Bog će zaštiti grad. Tako su kapelice bile fizička i simbolična granica koja bi trebala zaustaviti bolest i svako zlo prije nego dotakne gradske ulice.
Zbog toga se zavjetne kapelice gotovo uvijek nalaze na prijelazu između grada i otvorenog prostora. One su bile svojevrsni čuvari, duhovne stražarnice koje bdiju nad ulazima u grad.
U blizini današnjeg centra nalazi se Crkva svetog Vida, koja je nekoć imala upravo takvu ulogu. Nedaleko od nje stoji i Crkva svetog Florijana, podignuta kao zavjetna crkva radi zaštite grada od požara – nesreće koja je u prošlosti predstavljala jednako velik strah kao i epidemije.
Jedan od najbolje dokumentiranih slučajeva zavjetnog graditeljstva u Varaždinu povezan je s epidemijom kuge 1682. godine.
Kada se bolest počela približavati gradu, stanovnici su odlučili sagraditi Crkvu svetog Fabijana i Sebastijana.
Prema predaji, kuga je tada doista zaobišla Varaždin, a nova je crkva postala trajni spomen na zahvalnost i nadu zajednice u teškim vremenima.
