Nebrojeno smo puta čuli izjavu da je Varaždin barokni grad. Svijest o svom gradu kao baroknom postala je toliko ukorijenjena u svijesti Varaždinaca da se mnogima sintagma „barokni grad“ stopila sa sintagmom „povijesni grad“ te se počelo svaku povijesnu zgradu nazivati baroknom, bez obzira je li ona to stvarno takva.
Zato se moramo zapitati što je to barokni grad? Je li Varaždin zaista barokni i u kojoj mjeri?
Grad povijesnih slojeva
Barok je veliki europski povijesni stil, karakterističan za 17. i 18. stoljeće. U gradovima, koji postoje dugo, stilovi se više ili manje preklapaju kao na vremenskoj traci, a barok je samo jedan od stilskih slojeva. Ako pogledamo Šambarekovu kartu Varaždina iz 1935. vidjet ćemo taj slučaj.
Ulice u najstrožem centru, oko Trga kralja Tomislava (Korzo) i Trga slobode nepravilne su, promjenjive širine i profila. To je karakteristično za srednjevjekovni urbanizam. Oko organskog srednjevjekovnog tkiva, na karti je iscrtan relativno pravilni prsten bedema, koji su u 16. stoljeću izgrađeni oko utvrde i središta grada, naprasno prekinuvši kontakt s njegovim predgrađima.
Ovakav tip bedema karakterističan je primjer renesansnog urbanizma. Početkom 19. stoljeća odlučeno je da se poruše ti prostorno, financijski, pravno-vlasničko i funkcionalno problematični bedemi. Novi dio grada organiziran je u klasicističkom stilu, u racionalni raster širokih svijetlih ulica i pravilnih blokova, koji postoji i danas.
Kao što vidimo, prostorni razvoj Varaždina pokazuje bogatstvo i zastupljenost svih epoha i stilova kroz koje je grad u svojih 900-tinjak godina živio. Vrijednost i kulturološka važnost Varaždina ne proizlazi iz jednog stila (baroka), kako se često prikazuje, već iz svih slojeva koji su se preklapili i ostavili svoj trag. Stilovi su, bitno je napomenuti, odraz životnih pogleda društva koje ih je stvorilo te su stoga jednakovrijedni.
Kad bi Varaždin zaista bio barokni grad, bio bi organiziran poput Bjelovara, koji je nastao u doba baroka. Bio bi to grad stroge geometrijske raspodjele s naglašenom centralnošću, ulicama koje odlaze unedogled, stroge kontrole organizacije prostora, s dominantno položenim važnim građevinama. Neke karakteristike baroknog prostora primjetne su i u Varaždinu, ali uvijek kao dio složenije cjeline.
Varaždin i renesansa
Vjerojatno najvažnije doba Varaždina bilo je 16. stoljeće, kada je bio sjedište Vojne krajine, a time sjedište obrane Habsburške monarhije od Turaka. Tada su u Varaždin došli sjevernotalijanski arhitekti koji su radikalno promijenili srednjevjekovno organsko naselje novim stilom – renesansom. Primjeri renesansne arhitekture još postoje, poput Kule stražarnice, bedema, otvorenih trijemova i okruglih kula Starog grada, kuće Ritz te palače Zakmardy.
Osim gradskih bedema, važan urbanistički zahvat je regulacija nekadašnjeg trokutnog središnjeg trga – Foruma u dva središnja trga - Franjevački trg i Korzo. Za ondašnje Varaždince, to su bile veoma velike promjene. Ipak, prilagođavanje na velika suvremena događanja – Turska osvajanja i renesansna misao – zahtijevalo je potpunu transformaciju grada.
Naravno, 18. stoljeće u Varaždinu najzaslužnije je za percepciju grada kao baroknog. Kao dio pokreta protureformacije, dovršavaju se već započete ili se grade nove crkve i samostani. Varaždin postaje glavni grad Hrvatske, središte Namjesničkog vijeća, Sabora i bana, zbog čega u njega seli plemstvo, koje gradi brojne palače u stilu baroka, klasicizma i rokokoa, skladno ih uklopivši u postojeći grad. Ovdje je bitno osvijestiti da je u vrijeme kada je palača Erdödy izgrađena, Kula stražarnica već stoljeće i pol stara, baš kao što je zgrada kazališta u odnosu na naše doba. Svaka je povijesna izgradnja nekad bila suvremena.
Krajem stoljeća prvi put se jedna važ- na funkcija grada mora preseliti na novu lokaciju izvan grada – groblje.
Bezobličan Trg bana Jelačića
Početkom 19. stoljeća ruše se problematični bedemi, bez dovoljno promišljenog plana za novostvoreni gradski prostor. Stra- žnja dvorišta kuća sa štalama i kokošinjcima, nekad okrenuta u zidine, postaju pročelje grada. Tek nakon više desetljeća praznina između grada i predgrađa popunila se u kakvu-takvu cjelinu. Planom su trasirane sve današnje ulice i trgovi, ali osim toga nije bilo prave vizije te su se mnoge intervencije donosile naknadno. Najvažnija urbana intervencija među njima je šetalište Vatroslava Jagića.
Posljedice nepromišljenosti osjećamo još danas; osim mnogobrojnih do danas neizgrađenih parcela te općeg osje- ćaja dosade u široj jezgri, mnogi prostori nikad nisu završeni niti su dobili formu i kvalitetu prostora u najstrožoj jezgri.
Dovoljno je usporediti cjelinu Korza te bezobličan Trg bana Jelačića. U drugoj polovici 19. stoljeća šira jezgra počinje dobivati svoj identitet kao prostor predimenzioniranih zgrada, što će se nastaviti u 20. stoljeću. U stilu historicizma grade se uglavnom arhitektonski osrednje, ali volumenski napadne zgrade Gimnazije, pošte, višekatnica u Kukuljevićevoj...
Kao pozitivan primjer ističe se kazalište. Na kraju stoljeća kroz grad prolazi pruga, koja strogo definira istočnu granicu izgrađenog područja grada. Kao novi svečani ulaz u grad od novog kolodvora povučena je Kolodvorska ulica s vilama u stilu secesije. Na prijelazu stoljeća južno od grada podiže se tvornica Tivar. Na zapadu podiže se bolnica Franje Josipa, prva građevina u današnjem bolničkom kampusu. Nastaje moderno društvo građanske i radničke klase sa specifičnim potrebama za javnim, socijalnim te monumentalnim institucijama zajednice i infrastrukturom sve industrijaliziranijeg svijeta. Takvo obrazovno i tehnološki razvijeno društvo trebalo je novi stil koji može odgovoriti na njegove potrebe.
Barok, renesansa i klasicizam za tadašnje su Varaždince bili davna prošlost. Historicizam sa svojim okretanjem prošlosti i uljepšavanjem nije bio adekvatan. Polako, ali sigurno, u Varaždin će tijekom prve polovice 20. stoljeća doći novi stil - moderna.
U sljedećem nastavku čitajte novo poglavlje – Varaždin u 20. stoljeću
