– Uvijek sam tražio svjedoke da ne bi bilo da sam sve izmislil – priznao je varaždinski kolekcionar Vladimir Malogorski na predstavljanju knjige „Dječak s kolutom“, koja govori o njemu kao kolekcionaru, ali i sudioniku umjetničke scene kroz prijateljstva sa slikarima kao što su Slavko Stolnik, Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Ivan Lacković Croata, Miljenko Stančić, ali i arhitektima, kritičarima i piscima kao što su Vjenceslav Richter, Darko Glavan ili Miroslav Krleža.
I cijela je knjiga takva, pouzdana, nema tu prostora za slobodne interpretacije ili izmišljanja, sve je potvrđeno citatima i poziva se na osobe koje mogu potvrditi istinitost svih priča.
Promišljanja o gradu
Najzanimljivija je priča po kojoj je knjiga dobila naslov – Dječak s kolutom. Referira se na sliku Miljenka Stančića koja prikazuje zaigranog dječaka. Naime, prof. dr. Branko Papa tvrdi da je dječak s te čuvene slike, koji natjerava kotač štapom, upravo Vladimir Malogorski, koji se često kao devetogodišnji dječak vrzmao oko Miljenka Stančića na bedemima Staroga grada dok je umjetnik pravio predloške za svoja ulja na platnu.
– Raširio bi noge i slikao, a mi djeca bismo se igrali oko njega, čak se zabušavali u njega, provlačili mu se kroz noge, a on kao da nas uopće nije primjećivao (...). Branko tvrdi da sam upravo ja onaj dječak s čuvene slike koji se igra kolutom i štapom – piše u knjizi, koja ima deset poglavlja.
U početnima je opisano rođenje, školovanje i profesija kolekcionara, a zatim slijede poglavlja o umjetnicima, rekao je Marijan Špoljar, povjesničar umjetnosti, jedan od predstavljača knjige u palači Sermage u Galeriji starih i novih majstora. Odnosi Vladimira Malogorskog s umjetnicima nisu opisani suhoparno, nego anegdotalno. Vladimir Malogorski predstavljen je kao kolekcionar kojeg čak ni zakoni nisu mogli spriječiti u njegovoj sakupljačkoj strasti, naime, svojedobno je trebao potplaćivati mađarskog carinika da bi u svoju državu unio slike, a na posljednjim stranicama objavljena su njegova građanska, politička promišljanja o Varaždinu, od autobusnog kolodvora, pješačkih zona do kulturnih događaja, pa čak i banaka i trgovačkih centara, zbog kojih bi zasigurno mnogi poželjeli vidjeti ga među onima koji upravljaju gradom.
Stendhalov sindrom
Jedan od onih koji su upravljali gradom, Ivan Čehok, također je bio među predstavljačima. On je priznao da je „obolio“ od Stendhalovog sindroma kad je prvi put vidio zbirku umjetnina Vladimira Malogorskog. To je psihosomatska bolest koja uzrokuje ubrzan rad srca, nesvjesticu, zbunjenost ili halucinacije kod pojedinaca izloženih umjetnosti, a prvi je put opisana kad je francuski pisac po kojem je sindrom nazvan „poludio“ od ljepote gledajući firentinske umjetnine.
Naime, Vladimir Malogorski u zbirci ima umjetnine 128 autora, zbog čega ga je Ernest Fišer, kojeg je Malogorski nazvao najstarijim kroničarom Varaždina, nazvao – varaždinskim Mimarom ustvrdivši da će taj naziv sad sigurno početi koristiti mediji.
