„Lovci u snijegu“, nova zbirka pjesama Delimira Rešickog, dobitnika Nagrade Vladimir Nazor za 2015. godinu, predstavljena je u petak u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović u Varaždinu. Iako njegova zbirka nosi isti naziv kao, naizgled idilična, slika Pietera Brueghela, Delimir Rešicki kaže da on ne voli idile i da za njega ni život nije idila. Ne voli ni pjesnike koji se umiljavaju svojem zavičaju, a zašto, saznajte u razgovoru.
- Zbirci ste dali naziv prema slici Pietera Brueghela koja prikazuje zimski pejzaž, ne djelujete baš kao pjesnik kojeg nadahnjuju idilični prizori.
- Ne volim idile, za mene ni život nije idila, ni pejzaž, pejzaž uvijek ima nešto dvostruko u sebi. Zavičajni pjesnici obično pišu o idili, ne volim pjesnike koji se umiljavaju svome zavičaju. Mislim da pjesnik upravo treba biti najkritičniji prema svojem zavičaju. Mislim da se zavičaj tako voli, a ne da mu se laska.
- I na naslovnici knjige je zimski prizor...
- To je moja fotografija, prikazuje srušenu gospodarsku zgradu u Baranji, u stanju potpunoga raspada.
- U jednoj recenziji Vaše zbirke piše da se obračunavate s hrvatskim zabludama, koje su to?
- Naša najveća zabluda je to da se predstavljamo kao narod kojemu je silno važno do njegove kulture, što uopće nije istina.
Narod ili država koja izdvaja jedan ili manje posto BDP-a za kulturu, ne mari za kulturu ama baš nimalo.
- Često se govori da je za pisca važno da puno putuje, da se puno seli... Vi ste uglavnom vezani za Osijek i Baranju, znači li to ipak da za dobrog pjesnika nije važno da bude kozmopolit?
- Stih je Rilkeov: Da bi se napisao jedan stih, potrebno je vidjeti mnoge gradove. Ja sam u svojem životu doista puno putovao, osobito u jednom razdoblju svojeg života, sada više ne toliko. Mislim da je za dobro pisanje potrebno koliko putovanje toliko ili barem dvostruko toliko - čitanje.
- Pjesnik Enes Kišević u jednom je razgovoru za Varaždinske vijesti rekao da bi pjesnička riječ trebala biti razumljiva i vrijedna kao dah, davati život. Slažete li se s tim?
- Ne, mislim da poezija, ako je prava poezija, nije nimalo jednostavna. Ne treba, naravno, mistificirati stvari, sve to zakukuljiti, zamumuljiti, ali poezija ne bi imala smisla da ne podrazumijeva ambiciozniji tip govorenja, a ne ulagivanja ikome; ni publici, ni društvu...
- Slušali ste Doorse, koliko je rokerska i bitnička scena utjecala na Vaš pjesnički razvoj?
- Stopostotno. Nikada ne bih pisao pjesme da nisam u isto vrijeme, ‘72. godine, čuo Doorse i puno čitao Šimića, Matoša, Kamova, Trakla... Njihova muzika utjecala je na mene podjednako kao i tradicija hrvatskog i europskog pjesništva uopće.
- Nobelova nagrada za književnost dodijeljena je Bobu Dylanu, što mislite o tome?
- Sve najbolje. Dugo nisam plakao od sreće. Kad Nobelovu nagradu dobije Bob Dylan, čovjek koji je stvorio rock glazbu i cijelu "underground" kulturu i poslije kulturu '60-ih i '70-ih, to nije ništa drugo nego veliki povratak digniteta toj nagradi, koja se posljednjih 20 godina dijelila isključivo po ključu političke korektnosti ili piscima koji su taj tren Zapadu bili interesantni za neke druge strateške ciljeve. Dati ju Bobu Dylanu, najbolje je što se moglo dogoditi ugledu te nagrade. Međutim, Nobelova nagrada u svijetu književnosti ne vrijedi ni pola nagrade "The Man Booker".
- Kad govorite o Osijeku i Baranji - snijeg, bijelo, srce, sjever - vaše ključne riječi asociraju na filmove Tarkovskog, imaju li njegovi filmovi kakve poveznice s Vašom poetikom?
- Cijela moja poezija ima veze s filmskim stvaralaštvom. Spomenuli ste jednoga od meni pet najdražih redatelja, Tarkovskog, koji je sigurno utjecao na mene, ali puno je više utjecao jedan mađarski redatelj, za kojeg često pogrešno govore da je pod utjecajem Tarkovskog, a zove se - Bela Tarr, no mislim da je na njega puno više utjecao, ali i na njegova scenarista Laszla Krasznahorkaija, pisac koji se zove Samuel Beckett.
Puno mi je više svjetonazor Bele Tarra sličniji Beckettu nego Tarkovskom, na primjer, ponavljajuće sekvence u Torinskom konju. Mislim da je više estetike posudio od Becketta, ali Tarrova je estetika posve originalna.
- “Pisac je uvijek svoja i tuđa izmišljotina.”, rekli ste u jednom intervjuu. Možete li objasniti što to znači?
- Veliki sam pristalica, već više od 20 godina, svega što je u nasljeđu teorije književnosti i uopće europske misli ostavio francuski filozof Jacques Lacan, koji je, koristeći se elementarnim Freudovim psihološkim aparatom, dokazao da mi nismo ništa drugo nego svoja vlastita izmišljotina. Mi smišljamo nekoga sebe koji objektivno ne postoji i “štelimo” ga tako da bi bio prezentan javnosti, a svi smo mi zapravo u biti - nešto drugo...
- Je li uopće moguće onda pisati autobiografiju?
- Po meni - ne. Mislim da su sve autobiografske knjige čista laž osim ako ih nisu pisali ljudi koji su bili spremni, a doista su takvi rijetki, ispričati ono najgore i najbolje o sebi. Takav je bio Émile Ajar, koji je napisao roman Pseudo, ali vrlo ih je malo, svatko u nekom trenutku počne “farbati”.
