U varaždinskom kazalištu će 1. ožujka bit praizvedena predstava “Drvene ptice”, koju će režirati Ivan Plazibat, prema dramskom tekstu Lidije Deduš, za koji je autorica 2022. godine dobila nagradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
- Budući da je natječaj za nagradu inicirao zagrebački HNK, predstava je inicijalno trebala biti izvedena u Zagrebu. Međutim, spletom okolnosti, došlo je do promjene pa ova predstava nastaje u koprodukciji varaždinskog i zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Varaždinsko kazalište je odličan izbor, budući da je tekst pisan varaždinskom kajkavicom i tematizira ruralni život XX. stoljeća s područja okolice Varaždina – otkriva Lidija Deduš, autorica nagrađenog dramskog teksta “Drvene ptice”.
Što vas je inspiriralo da napišete ovaj dramski tekst?
Inspirirali su me sve učestaliji slučajevi obiteljskog nasilja, čija posljedica je najčešće ubojstvo žena. Radnja drame smještena je u osamdesete godine prošlog stoljeća, kad se o obiteljskom nasilju toliko nije ni govorilo ni pisalo, niti su informacije o takvim događajima bile dostupne kao danas. Zanimalo me što se, u odnosu na to vrijeme, promijenilo – pokazuju li statistike veći broj femicida zbog veće dostupnosti informacija i koja je usporediva veličina kada kažemo da je broj ubojstava žena u porastu. Meni se čini da se današnje informacije koje su, zbog interneta, dostupne svima, doprinijele ovako lakom zaključivanju o rastu broja nasilnih slučajeva te da smo u prošlosti imali barem jednak postotak žena stradalih od članova obitelji, samo o tome nismo imali gdje čitati.
Što simboliziraju – drvene ptice?
Drvene ptice su, simbolično, svi ljudi koji, iz bilo kojeg razloga, nemaju mogućnost bijega iz sredine kojom su njihovi životi uvjetovani. Čak ako takva mogućnost i postoji, oni je ne umiju prepoznati, što zbog patrijarhalnog odgoja, što zbog crkvenih dogmi i vjerskih uvjerenja da je najsvetije ono što je rodom dano, što zbog neznanja, loših mogućnosti školovanja i besperspektivnosti. Ovakva situacija prevladavala je u ruralnim predjelima XX. stoljeća, ali nije zaobišla ni gradove. Osim toga, i sama sam odgajana u obitelji koja je imala u podlozi tvrda religijska uvjerenja i dio života sam provela na selu svjedočeći tome kako needuciranost, praznovjerje i, povrh svega, alkoholizam, utječu na ono o čemu govorimo kao o temeljnoj ćeliji društva – obitelji. Kao književnicu i kao ljudsko biće, ne zanima me samo fenomenologija femicida, već ubojstava općenito, bilo da se ona odnose na mušku populaciju, suicid, ubojstva djece. Što je to u ljudima što izaziva agresiju i odakle dolazi potreba da naudimo pripadnicima svoje vrste. Općenito, bilo kakav oblik nasilja mi je neprihvatljiv i odbojan i utoliko više imam potrebu shvatiti zbog čega smo, kao bića koja na evolucijskoj ljestvici trebala biti na najvišem mjestu po stupnju inteligencije, te kao bića kojima je dana sposobnost govora i izražavanja emocija, izražavanja općenito, i dalje sposobni činiti zlo prema drugima.
Važno je progovoriti
Hoće li izvedba “Drvenih ptica”, doprinijeti osvještavanju ovog problema u javnosti?
Nemam velikih očekivanja, ali ne mogu reći niti da se ne nadam da hoće. Uloga književnosti i kulture jeste ta da podigne nivo svijesti o društvenoj odgovornosti, da propita ulogu sve nametljivijih i sve neprihvatljivijih religijskih dogmi, da utječe na pojedinca i njegovu svijest o važnosti upravo religijske izreke “ljubi bližnjega svoga”, čak i ako ti nije blizak. Ako ovaj tekst i predstava pobude emociju koja će izazvati promjenu kod bilo koga, ja sam odradila dobar posao. Ali, s obzirom na činjenicu da ljudi imaju sve manje vremena i volje za kulturu, ponavljam – ne očekujem previše. Vrijeme će pokazati.
Varaždinsko kazalište u posljednje vrijeme na svom repertoaru ima nekoliko naslova koji tematiziraju aktualne društvene probleme. Zašto je važno da se na pozornici govori i o takvim “teškim” temama?
O teškim temama je uvijek važno govoriti. Koliko god nam bilo nelagodno. Svrha umjetnosti i jeste da pobudi nelagodu i da kod konzumenta izazove osjećaje koji će ga izvesti iz začaranog kruga zamišljene ugode. I da ga natjera na propitivanje što je to uopće ugoda, je li ona samo naš zamišljaj nečega što nam je poznato ili nam se, otvaranjem teških tema, otvaraju novi portali percepcije.
Kako, kao autorica, surađujete s redateljem predstave Ivanom Plazibatom i s glumcima koji igraju u predstavi?
Suradnja je veoma ugodna. Ivan je požrtvovan, kreativan i promišljen, a ja nastojim prepustiti mu da od teksta napravi svoje djelo. Jako se radujem praizvedbi i gledanju nečega što jeste, a nije moj rad. Zadovoljna sam i s glumcima, jer je riječ o profesionalcima, a većinu njih sam već i ranije gledala u predstavama i znam kako se nose s dodijeljenim ulogama. Nimalo ne dvojim da će iznijeti predstavu na onaj način o kojem sam maštala kad sam pisala tekst, još ni ne znajući da će dobiti nagradu. Općenito, fascinantan mi je proces koji traje od zamisli do ovako složenog projekta i znam koliko je težak put od realizacije nečijeg misaonog procesa do njegove materijalizacije. Zbog toga mi je još draže što znam da je glumačka ekipa u tom procesu zaista sjajna.
Nema teksta bez pisca
Već neko vrijeme pišete u formi – dnevnika. Koliko je u Vašem književnom stvaralaštvu važan upravo taj autobiografski element?
Autobiografija nije nužna, ali je potrebna. Iz nje sve polazi. Vjerujem da je svatko tko je ikad nešto napisao, makar se radilo i o fikciji, SF-u ili žanrovima nevezano uz autobiografiju, u svoj tekst dao dio sebe. Bez pisca nema teksta, isto kao što vrijedi i obratno.
Što sada pišete i kada književna publika može očekivati Vaše novo djelo?
Pišem roman u stihu za koji sam od Ministarstva kulture i medija dobila stipendiju u 2025. godini. Ne mogu sa sigurnošću reći kad se može očekivati objavljivanje, budući da je u taj proces uključeno puno faktora, ali nadam se da će biti objavljen do kraja ove godine.
