- Od malena sam želio vidjeti uživo najviši vrh svijeta Mt.Everest, i zbog toga sam odlučio da se za svoj 60-ti rođendan fizički i psihički spremim za taj veliki poduhvat, istaknuo je to Davorin Lukman, poznati varaždinski veterinar kojem izazovi u životu nisu strani.
- Prvo sam počeo skupljati iskustva drugih, jer ja sam što se planinarenja tiče bio potpuni amater. Treninge sam započeo na Čevu i Ivančici, a nakon toga na Maglić planini, Triglavu i Olimpu. Kolega iz Zagreba, koji je dugogodišnji planinar spojio me s agencijom u Katmanduu, koja je specijalizirana za Himalajske uspone. Kada sam kontaktirao agenciju, predložena su mi jedina dva termina u godini u kojima se uopće može posjetiti Himalaja, jedan je u travnju, a drugi krajem listopada, odnosno početkom studenog. U travnju sam zbog poslovnih obavezabio spriječen te sam se odlučio za termin u studenom, što je prema reakciji vlasnika agencije Ngime Chhechi Sherpabio puno bolji izbor, jer je tada manje kiše, veći broj je ljepših dana, vrhovi su bez oblaka, iako je znatno hladnije - rekao je Lukman.
Rad na kondiciji
Mount Everest ili na nepalskom Sagarmatha je najviši vrh planinskog lanca Himalaja u Aziji točnije na granici Nepala i Tibeta, ujedno i najviši planinski vrh na svijetu visok 8848 metara. Naravno, ovakvi izazovi nisu za amatere i svi koji se bave planinarstvom naglašavaju da je najveći izazov da se odradi uspon na skoro 9 kilometara nadmorske visine, dobra fizička sprema uoči polaska.
- Kada sam dogovorio putovanje, krenuo sam s treninzima i od veljače do studenog napravio 530 kilometara u planinama. Praktički sam svaki vikend bio negdje stječući kondiciju. Trening ne smije biti iscrpljivanje već stvaranje kondicije. Tako sam za početak bio šest puta na Čevu, 15 puta brzim usponom do vrha Ivančice preko Konja i još 15 puta brzim hodom cestom do vrha Ivančice svaki treći dan. Time sam dobivao na kilometraži u nogama, jer je cestom dužina uspona 9 kilometara, a preko Konja samo 3,5 km. Prvi veći ispit bio je treking na Maglić planini na granici BiH i Crne Gore, adrugi mi je bio osvajanje Triglava. Kada savladaš Triglav, onda znaš koliko vrijediš, dok mi je treći ispit bio Olimp u Grčkoj - istaknuo je Lukman.
Na put je krenuo avionom iz Zagreba preko Dubaija, no nije sve išlo glatko.
- Avion je kasnio u dolasku, zbog kvara na motoru, kojeg su onda pokušali osposobiti u Zagrebu. Na kraju smo poletjeli s tri i pol sata zakašnjenja, što je bio razlog da sam zakasnio u Dubaiju na avion za Kathmandu. Trčao sam po aerodromu kako bi se stigao ukrcati na vrijeme, vidio avion, no zakasnio sam na ukrcaj petnaestak minuta. Stoga sam morao čekati 24 sata slijedeći avion, jer je po rasporedu samo jedan let u danu za Kathmandu. Kada sam konačno stigao u glavni grad Nepala, došao sam dan kasnije od planiranog, u pola dva ujutro u hotel, a već u 4 sata sam morao ići na avion za Luklu, jer je avion polijetao u 6 sati ujutro. Početak je već bio vrlo iscrpljujući, a ja premoren. Lukla je jedan od najopasnijih aerodroma na svijetu, jedina avionska veza s Himalajom, a dva tjedna prije mog dolaska u Nepal, aerodrom je bio 10 dana zatvoren zbog jako loših vremenskih uvjeta, što je uzrokovalo pravi kaos za sve koji su bili na trekingu u Himalaju - istaknuo je Lukman.
Sletio pa odmah prema Tibetu
Praktički čim je stigao u Luklu, nakon što je popio čaj s vodićem i nosačem stvari, odmah su krenuli osvajati Himalaju. Krenuli su drevnim putem koji je tisuću godina bio jedina veza između Nepala i Tibeta, putem kojim može proći samo čovjek ili životinja, ali ne i neko vozilo, jer je prepun visećih mostova preko Mliječne rijeke, a ostali dio je u pravilu nabacano kamenje kako bi se spriječila erozija zemlje.
- Odmah prvog dana sam nakon svih peripetija s avionom i praktički bez spavanja odradio osam sati trekinga, sve dok nismo stigli do prvog odredišta. Dnevno smo se uspinjali oko 10 kilometarau 7-8 sati hoda, a krenuli smo s nadmorske visine od 2800 metara. Cijelo vrijeme se prati dolina Mliječne rijeke, a naziv je dobilajer je planinska brza rijeka koja stalno udara u stijene pa izgleda kao da je bijele boje. Prelasci su preko visećih mostova, od kojih je najviši oko 100 metara od podnožja doline. Nakon tri dana hoda stigli smo u u Namche Bazaar, grad na 3300 metara nadmorske visine. Namche Bazaar je nekad bio glavno trgovačko središte na putu između Tibeta i Nepala, a danas je glavno središte nepalskih Himalaja - objasnio je Lukman.
Ni temperature ga nisu mazile, u to vrijeme predvečer i po noći je bilo od -11 do -14 °C , dok je po danu bilo oko pet stupnjeva, što je bilo ugodno za treking, no prve noći kada je odsjeo u Namche Bazaaru dogodio se još jedan problem.
- Htio sam se nakon večere prošetati, ali jedva sam se vratio u prenoćište, jer sam dobio profuzni proljev, čega sam se posebno bojao, zbog moguće posljedične dehidracije. Uzeo sam tablete protiv proljeva, još jednu u noći, a bio sam zabrinut u kakvom ću se stanju probuditi ujutro te hoću li moći nastaviti putovanje. Zaključio sam koji je bio razlog, na koji me nitko nije prethodno upozorio i nikada nisam dobio tu informaciju od nekoga tko je već bio na Himalajama. Zaključio sam da svu hranu pripremaju na jakovom loju, a to je najteže probavljiva mast, što je zapravo isprovociralo zdravstveno stanje u kojem sam se našao. Nakon toga, odbojno mi je bilo jesti bilo kakvo meso, a miris mesa mi se ogadio i počeo sam samo jesti isključivo vegeterijansku hranu. Sav sušeni vakumirani pršut, vratinu i budžole koje sam donio sa sobom podijelio sam vodiču i nosaču - spomenuo je Lukman.
Aklimatizacija na visinu
Usprkos problemima, nastavio je sljedeći dan dalje. Četvrti dan putovanja je bio predviđen kao aklimatizacijski dan. No, to nije dan za opuštanje, već možda najvažniji dan da se istrenira tijelo na mogući nedostatak kisika na višoj nadmorskoj visini.
- Sa 3 300 metara gdje je Namche Baazar, popeli smo se prije podne na 4 000 metara nadmorske visine, imali pola sata pauze i spustili se natrag na 3300 metara. Time se provocira koštana srž na povećanu proizvodnju eritrocita, koji će biti potrebni na višim visinama. Na visini od 4000 metara prvi puta sam vidio Mt.Everest u svom njegovom sjaju i ljepoti! Tada dođes na „Mount Everest view“, a to je nešto najljepše što čovjek može u životu doživjeti. Taj plato je turistički vrlo popularani, veliki broj ljudi dolazi tamo samo zbog veličanstvenog pogleda pa se vraćaju natrag u Luklu i ne nastavljaju daljnje planinarenje - rekao je.
Nastavak putovanja bio je vrlo težak i naporan, jer da bi se popelo s 3300 m do sljedećeg prenoćišta na 4126 m, potrebno je priječi dva prijevoja od 4000 metara. Na putu prema Mt.Everestu uslijedio je i drugi „aklimatizacijski dan“. Popeli smo se prije podne na5000 metara visine do„Memorijalnog platoa“, koji je posvećen svim poginulim penjačima u proteklim godinama, i nakon pola sata pauze ponovo se spustili na 4126 metara. Pravi šok za organizam.
- Na platou je sve je puno „piramida sreće“,…svatko tko prolazi stavi jedan kamen na već postavljene i time se grade zajedničke piramide u čast onih kojima nije uspjelo da se sretni vrate - opisao je Lukman.
No, to nije obeshrabrilo Davorina koji je nastavio prema svom zacrtanom cilju, Mount Everest base campu. Nastavak putovanja je donio i nove izazove.
- Predzadnji dan stigli smo u Gorakshep, na 5164 metara, u zaselak koji je u funkciji samo u doba godine kada je dozvoljeno penjanje na Everest, dok je ostatak godine zatvoren. To je ujedno i posljednje prenoćište, pred odlazak do cilja. Imao sam već do tada problema sa neispavanošću, jer se nisam niti jednu noć naspavao kako treba i dobio potreban odmor. U prvom redu mi je stalno bilo hladno, jer oni tamo ne poznaju pojam grijanja! Iznad 3000 metara ni nema drveća, pa je njihovo objašnjenje za to da su to planinski uvjeti života. Domoroci ne pale peć zbog grijanja, već samo kako bi imali toplu vodu zbog pripreme čaja ili juhe, a za to koriste sušeni jakov izmet. U vreći za spavanje može i biti toplo, ali vani ostaju cipele koje moraš ujutro obući. Prostorija u kojoj spavaš se zaledi iznutra, jer ne postoji nikakva izolacija. Usred noći se vrlo često budiš zbog zime, i onda je vrlo teško ponovo zaspati. Nisam koristio tablete za spavanje, jer je onda ujutro problem kada se trebaš probuditi, a i ne možeš hodati - istaknuo je Lukman.
Problemi s disanjem i strah od gušenja
Hladnoća nije bila jedini problem. Također je zadnju noć imao problema i s disanjem, a postojala je i opasnost da će morati odustati od svog cilja zbog nastalog stanja.
- U noći mi se smrznula sluznica nosa, počeo sam disati na usta, no na kraju je hladan zrak osušio i usta. Pokušao sam popiti vodu, no ona je bila toliko ledena da su me od hladnoće počeli boljeti zubi. Poremetilo mi se disanje i počeo sam disati 80-90 udisaja u minuti, kako bi time kompenzirao nedostatak kisika. Iz straha da ću se ugušiti, odlučio sam ne spavati do jutra. To je bila najduža noć u mom životu, borba da ne zaspim i da se ne ugušim. Sljedećeg jutra pitao me vodič jesam li dobro, i mogu li uopće nastaviti putovanje? Rekao sam da me ostave na miru dok se ne stabiliziram, a nakon doručka ćemo donijeti odluku. Popio sam čaj, kavu, pojeo dvopek i dva kuhana jaja i krenuli smo dalje prema utvrđenom planu. Hodao sam u takvom stanju tri sata i zatražio odmor. Tada mi je vodič rekao da smo prespori, da se nećemo stići vratiti u prenoćište i da ćemo se smrznuli negdje po putu. Nisam se namjeravao vratiti u prenoćište i sutra pokušati ponovo, kako je bio njegov prijedlog, nego sam inzistirao da idemo dalje. Srećom, vodič je pronašao rješenje na 5200 metra i telefonski pozvao čovjeka koji živi na pola sata od mjesta gdje smo se nalazili, a vlasnik je konja za nošenje tereta. No, ja nikada nisam jahao konja, a posebice ne po uskim stazama iznad provalija, koje su po život opasne. To su ponori i vrlo uske staze po kojima i konj sam jedva hoda i cijelo vrijeme mi je bilo u mislima, ako njemu otklizne noga, ja ću nastradati zajedno s njim - rekao je Lukman
Nakon brze „škole jahanja“ te sat i pol u sedlu, sretno su stigli do base kampa iz kojeg se osvaja vrh svijeta i tako je ostvario svoj cilj. Uslijedio je povratak pješke u bazu u Gorakshep u večernjim satima prije najnižih noćnih temperatura, a povratak su proslavili se čajem. Sada je slijedio šestodnevni povratak nakon sedam dana muke uzdizanja, no zbog informacije da će se vraćati istim putem, bez da se vidi nešto novo, nije htio riskirati da mu se dogodi nešto nepoželjno u zdravstvenom smislu te je odlučio na nešto posebno i veličanstveno.Naručio je za sutradan ujutro helikopter iz Lukle i priuštio si još jedan nezaboravan događaj, četrdesetominutni panoramski let Himalajom uz spuštanje u Luklu.
- Nakon toga smo se još napatili dva dana u Lukli, pokušavajući kupiti avionsku kartu za povratni let u Katmandu, čime je moja Himalajska avantura završila - zaključio je Lukman.
I za kraj je otišao u svetište Chandragiri na visini od 2800 metra, iz kojeg se pruža jedinstven panoramski pogled na Indijske, Nepalske i Tibetanske vrhove Himalaje.
Mali svijet: Vodičev brat radi u Varaždinu
Davorin Lukman je na ovaj put išao potpuno sam, umjesto u nekoj grupi, baš zato da upozna i da se čim više zbliži s domaćim ljudima, a ispalo je nešto potpuno neočekivano, a to je da njegov vodič ima brata koji radi baš u Varaždinu.
- Kada sam stigaou Nepal, vodič Ngima mi je odmah spomenuo da njegov brat Pemangima živi u Hrvatskoj, ali tada nije znao gdje točno, u kojem gradu. Vrativši se u Varaždin, ponovo sam mu u jednom kontaktu spomenuo tu temu i nakon što je provjerio grad, nisam mogao vjerovati…Pema živi u Varaždinu! Naravno da sam zatražio kontakt i pozvao Pemu na kavicu i kolače! Pema je silom prilika morao napustiti Nepal, jer je kao vodič prilikom jednog spusta na Himalaji teško povrijedio nogu i odustao od profesionalnog vođenja. Sada radi u Solvisu i vrlo je sretan što je pronašao tu mogućnost egzistencije kojom hrani i svoju obitelj u Nepalu - napomenuo je Lukman.
