Varaždinski književnik i prevoditelj Boris Perić, nakon što je napravio ono što nitko nije vjerovao da je moguće napraviti – prevesti, odnosno prepjevati „Balade Petrice Kerempuha“ na njemački jezik – pozabavio se novim zanimljivim prevodilačkim poduhvatom. Posrijedi je izbor i prijevod pripovijedaka i proznih fragmenata Franza Kafke, od kojih neki dosad još nisu bili prevedeni na hrvatski jezik. O tome na kakve je sve jezične izazove i nove spoznaje nailazio, porazgovarali smo za intervju.
Što sve obuhvaća knjiga „Pripovijetke i prozni fragmenti“ u Vašem prijevodu?
– Iako uz Franza Kafku u prvom redu asociramo fragmente romana i eventualno pripovijetku „Preobražaj“, njegov prozni opus daleko je širi, a i štošta iz njega već je prevedeno u nas. No, kako su ti prijevodi u mnogočemu uglavnom već zastarjeli, a neki, koje ovdje ne bih rado imenovao, pokazuju i određene jezične manjkavosti, ideja mi je bila da ih u vlastitu izboru prevedem ponovno, imajući na umu primjedbe, koje su se u svijetu, gdje je proučavanje Kafkina djela ipak bitno odmaklo od ovdašnje recepcije, tijekom posljednjih nekoliko dekada davale na prijevode njegovih tekstova. Tu je prije svega poznati osvrt Milana Kundere, koji upozorava da su se kod prevođenja Kafke nedovoljno poštivale značajke leksika, pa i sintakse, dakle, pojednostavljeno rečeno, da su korišteni sinonimi gdje ih u izvorniku nema, da su Kafkine rečenice često razbijane na manje ili spajane u veće sintaktičke cjeline, da se nije poštivao njegov sustav interpunkcija itd. Na taj način nije patio samo Kafkin specifični pripovjedački stil, nego uvelike i razumljivost njegova pripovijedanja, naprosto ono što danas nazivamo „kafkijanskim“.
Književna struka često ističe kao najveću vrijednost djela Franza Kafke njegov jezik. Kakva je to posebnost u njegovu jeziku?
– Kafkin leksik naoko je škrt, ali je u svojoj dosljednosti zapravo veoma precizan, a u toj preciznosti i veoma dubok. Za jezik svog istinskog zanimanja, kojim je Kafka smatrao književnost, praški je pisac odabrao njemački, iako se podjednako dobro mogao služiti i češkim, a i jidišem. Taj jezik, u Pragu njegova doba svakako manjinski, ali i idiom društvene elite, dio je konstrukta, što ga je Kafka u jednoj dnevničkoj bilješci sam opisao kao „malu književnost“. U jednoj studiji taj su koncept podrobnije razradili Gilles Deleuze i Felix Guattari. Ta mala književnost, navodi Kafka, nužno kolektivizira i u odabiru tema je nužno politička, što svakako ne treba smetati s uma kad se čitaju Kafkina djela. Ipak, ne treba zanemarivati i Kafkino drugo, „krušno“ zanimanje (Brotberuf), a to je pravnički posao. I iz te riznice Kafka je po mom mišljenju crpio građu, što i opet pogoduje političkom kontekstu njegovih proza.
Možete li navesti neki primjer?
– Talijanski filozof Giorgio Agamben koristio se u svojim biopolitičkim raspravama terminom „homo sacer“, preuzetim iz rimskog prava, gdje se odnosio na izopćenike, koje se doslovce nije moglo žrtvovati, ali zato njihovo ubojstvo nije tretirano kao kažnjivo djelo. I u društvima današnjice, ne samo totalitarnim, „homo sacer“ stoji za moment uplitanja političke vlasti u goli život pojedinca. I tu se otvara zanimljiva paralela prema onome u što se Gregor Samsa „preobražava“ u Kafkinoj pripovijeci „Preobražaj“, koja nije uvrštena u ovaj prvi izbor, ali je svakako još namjeravam prevesti. Iako mu Kafka daje precizan entomološki opis, za razumijevanje konteksta po mom mišljenju nije toliko važna predodžba o kukcu, koliko zapravo korištena njemačka riječ „Ungezifer“ (gamad). Poteškoća pri prevođenju je ta što Ungezifer, iako je zbirna imenica, u njemačkom može stajati i kao jednina (dakle, ein Ungezifer), što je u nas malo teže formulirati, prvo zato što nemamo članove, a potom i što nije jednostavno formulirati jedninu od „gamad“. No, to je tek jedna razina. Imenica Ungezifer vuče podrijetlo od starovisokonjemačke riječi „zebar“ (žrtvena životinja), te u sprezi s negacijom „un-„ označava upravo ono pravno obilježeno i politički žigosano biće žigosano biće koje se „ne može žrtvovati“. A to Gregor Samsa svakako jest. U tom kontekstu, opet, sasvim je nevažno je li se njegova preobrazba zaista dogodila (što bi pripovijetku činilo fantastičnom, a to, opet, ne bi bilo primjereno Kafki) ili je on sebe samo doživljavao takvaim (glagol „finden“ iz izvornika u njemačkom može imati oba značenja).
Ima li još takvih primjera?
– Dobar primjer upletanja pravnih kategorija u književni tekst kod Kafke je i kleveta, kalumnia, na koju nailazimo u prvoj rečenici „Procesa“ (Mora da je K.-a netko oklevetao.) Prema rimskom pravu oklevetani bi se u slučaju dokazane klevete oslobađao svake krivnje, dok bi se klevetnik (kaluminator) javno obilježavao slovom K. Iz toga je prilično jasno što znači K. u Josef K. (pa ni K. iz dvorca nije dalek takvom tumačenju), da to nipošto nije inicijal od Kafka, ali ni proizvoljno uzeto slovo. U takvu svjetlu nameće se i jedan sasvim nov pogled na polazišnu situaciju „Procesa“, naime, da je Josef K. u isti mah oklevetani i klevetnik, da je oklevetao samog sebe, ne bi li time dokazao vlastitu pravnu neokaljanost.
Zašto je Kafka omiljeni pisac pisaca?
– Nemam pojma. Ali činjenica je da gotovo i ne postoji pisac koji se na ovaj ili onaj način ne bi bar malo referirao na Kafku i u njemu tražio paralele s nečim vlastitim. Nažalost, mnogi traže identifikaciju s Kafkom, a da ga nisu pravo ni pročitali, nekmoli razumjeli. Ipak, ne može se poreći da Kafka danas ne uživa ugled jednog od najvažnijih, a zasigurno i najproučavanijih pisaca. Osobnom ne smatram da Kafka svoju neumanjenu aktualnost duguje isključivo političkoj obojanosti svojih tekstova, već i nemaloj dozi jednog specifičnog, rekli bismo mazohističkog humora, koji se u različitim prijevodima, ovisno o prevoditeljevu shvaćanju Kafke, znao itekako izgubiti, a zapravo je ključan za cjelovito i vjerodostojno prenošenje izvornika u ciljni jezik, kako se prevođenje naposljetku i definira.
Možete li objasniti neke od temeljnih Kafkinih motiva i staviti ih u današnji kontekst: deteritorijalizacija, postajanje životinjom, funkcioniranje stroja...
– To su momenti što su ih Deleuze i Guattari u svojoj studiji „Kafka: prema maloj književnosti“ označili kao bitne ne samo za Kafkin opus u cjelini, već, primjerice, i za mjesta prelaženja s manjih na veće forme. Valja imati na umu da Kafka nije bio prijatelj metaforičkog govora, naprotiv, od metafora ga je, kako sam kaže, hvatala muka, tako da motive poput životinje ili stroja također ne smijemo doživljavati, pa ni prevoditi kao metafore. Deteritorijalizacija nam na prvi pogled muže zvučati kao neka vrsta geopolitičkog pojma (u „Pismu ocu“ ona to svakako i jest), ali istinski topos izmicanja teritorija kod Kafke i dalje je jezik. Dakle onaj koji konstruira malu književnost. A činjenica da se Kafkin pojam „male književnosti“ u nas znao tumačiti kao „manjinska književnost“ s prevodilačke strane također je veoma upitna.
Spominju se pojmovi „meta-pornografije” i seksualnosti u Kafkinoj književnosti i pismima. Možete li to pojasniti?
– Seksualnost se kod Kafke često zanemarivala, iako je zapravo neprestance u prvom planu, dijelom kao političko, dijelom kao humorističko obilježje teksta. Podsjetio bih samo na knjigu „Gregor Samsa i njegova braća“ frajburškog germanista Holgera Rudloffa, posvećenu najmanje trojici „Gregora“ sa stranica njemačke književnosti. U njoj je, primjerice, jasno dokumentirano da se pripovijetka „Venera u krznu“ austrougarskog pisca Leopolda von Sacher-Masocha, u kojoj glavni junak Severin potpisujući ropski ugovor s gospodaricom Vandom uzima ropsko ime Gregor, može čitati gotovo kao predložak za Kafkin „Preobražaj“. No, to se ipak u prvom redu odnosi na ono što teorija naziva „mazohističkom fantazmom“, a ne na pornografiju u uvriježenom smislu riječi. Ne treba biti Deleuze da bi se moglo reći da je upravo mazohizam zalog svakog iole dobrog humora.
U kojem djelu ima seksualnih referenci?
– „Preobražaj“, dakle, pokazuje jasne reference prema „Veneri u krznu“, iako bi se takvih primjera moglo pronaći još. U „Preobražaju“ imamo motiv fotografije dame u krznu, objekta hladne erotizacije, lišene svake seksualnosti. Hladnoća i okrutnost su bitni strukturalni momenti mazohističke fantazme i to se primjećuje i ovdje, primjerice, kad Samsa pred sestrom plazi preko fotografije od koje se jedine ne može odvojiti, a njezino staklo hladi mu trbuh. Mogli bismo sa Freudom reći i da ovdje imamo motiv triju majki, ali to bi nas već odvelo predaleko. Osim toga, nama Hrvatima seksualnost je u književnosti oduvijek bila teška nepoznanica i radije smo je, što je primijetio već i Viktor Tausk, nadomještali politikom. U tom smislu rado bih spomenuo još jednog književnog Gregora, a to je Krležin Kamilo Gregor (jedini iole inteligentni Glembaj), odnosno njegov alterego Filip Latinovicz. Ima i tu štošta mazohovskog, pa onda valjda i kafkijanskog, što bi tek trebalo dešifrirati.
