Bogatstvo visočkih običaja na Badnjak: Običaj "čučeka" čuva se od zaborava Foto: Pexels/ilustracija

Bogatstvo visočkih običaja na Badnjak: Običaj "čučeka" čuva se od zaborava

Tibor Martan, dipl. etnolog | 24.12.2024. u 15:00h | Objavljeno u Društvo

Nekada je Badnjak u općini Visoko bio bogat narodnim običajima, a običaj "čučeka" brižljivo se čuva od zaborava te se odvija i danas u mnogim visočkim obiteljima.

Badnjak je prije svega bio dan strogog posta i priprave za sam Božić. Domaćice su klale perad, pekle gibanicu, kolač od dizanog tijesta, kuhale mrzletinu, mijesile rezance, mlince i štrukle. Također je svaka domaćica ispekla i po jedan manji, okrugli kruh koji će stajati kroz božićne dane na stolu.

Muškarci su priređivali drva za ogrjev i cmrok koji će ukućani ukrasiti tijekom večeri. Po svršetku svih poslova, ukućani bi se okupili i ne paleći svijetlo u kući čekali da najstariji muški član obitelji, domaćin, unese u kuću svežanj slame uz riječi: "Hvaljen Isus i Marija!". Okupljeni ukućani uzvratili bi na njegov pozdrav ovim riječima: "Navijeke, hvale Isus vrijeden!".

Domaćin bi potom nastavio dalje: "Na tom mladom ljetu,/ si zdravi, veseli, tusti, debeli,/ kak v šume jeleni./ Dej nam Bog:/ čučekov, racekov, purekov, gusekov, telekov, ždrebekov.../ Pune lagve vina,/ pune škrinje žitka,/ dušnoga uzveličenja i grijehov oproščenja!". Ukućani odgovaraju na domaćinovu želju sljedećim riječima: "Dej nam Bog!"

Domaćin je mogao ukućanima izreći božićnu želju i na sljedeći način: "Na tom mladom ljetu,/ si zdravi,veseli, tusti, debeli/ kak v šume jeleni./ Dej nam Bog: kruha i vina,/ i Božega mira,/ dušnoga uzveličenja i grijehov oproščenja!". Nakon toga domaćin bi razbacao slamu po podu dozivajući čučeke: "Ču-ču-ču-ču!". Ovim pozivom domaćin je pozivao sve prisutne ukućane da posjedaju na slamu. Svi oni trebaju mirno sjediti na slami kako bi i kvočke u proljeće mirno sjedile na jajima. Dužnost je domaćice bila "čučekima" ponuditi hranu i piće. Čučeke se dvorilo štrukljima, gibanicom i vinom.

Nakon što bi svi čučeki dobili malo hrane i vina, domaćica bi uzela korpicu ili struganjku napunjenu orasima, lukom, mrkvom, repom i sjemenom pšenice, raži, ječma, kukuruza, konoplje, lana, koštica od bundeve i graha te time posipala čučeke govoreći: "Ču-ču-ču-ču!". Čučeki nakon toga trebaju što brže ustati. Onog koji zadnji ustane sa slame, ostali čučeki nazivaju "kila i kobila".

Slamu se zatim pribralo i stavilo ispod stola, a domaćin i domaćica bi započeli s popravljanjem stola. Najprije bi se na drvenu ploču stola u križ posipalo raznovrsno sjemenje i nekoliko kovanica, dok se u sredinu stola stavilo vijenac ispleten od pšeničnih vlati još u vrijeme žetve. Na svaki ugao stola mogla se staviti po jedna repa pa kosni brus, ključ od kleti te dva manja pramena ritka od raži. Tako uređen stol prekrio se domaćim stolnjakom na koji se, u sredini stola, iznad žitnog vijenca stavilo kruh. Uz kruh se stavila flaša s vinom, sva ostala pripremljena hrana za Božić te posudica sa zelenom pšenicom u koju se zataknula svijeća koja će gorjeti za vrijeme blagdanskog ručka i večere.

Djeca su večer provela igrajući se na slami ispod stola, a stariji ukućani bi ih znali varati da će ujutro u slami pronaći kosturu ili mali nožić. Odrasli ukućani odlazili su na misu polnoćku noseći sa sobom upaljene luči i lampaše. Za vrijeme mise polnoćke nije se smjelo sjediti već se čitavu misu moralo prostajati na nogama. Po povratku s polnoćke blagovalo se mesnu hranu. Tijekom čitave noći u kući je moralo gorjeti svjetlo, a i oganj u peći se nije smio ugasiti.